Potrošnja će biti generator rasta njemačke ekonomije u 2021.

Nisu to baš stvari koje nas krase i po kojima smo poznati diljem svijeta. Ali postoje i neki razlozi zbog kojih bi prema budućnosti trebali gledati podignute glave. Ali bacimo najprije pogled unatrag.

Tijekom lockdowna broj 1, onog proljetnog, kompletne tvornice su mirovale. Nije se proizveo nijedan automobil, nijedan novi stroj. Dućani su bili zatvoreni, i veliki i mali. Prognoze su bile mračne. (Neki su tada prognozirali i pad BDP-a od minus 20%) Na koncu će pad ipak iznositi oko pet posto. Puno je to, ali Njemačka to może podnijeti. Jer je nacionalna ekonomija tijekom ljeta pokazala što je stanju napraviti: privredni rast od više od 8% u trećem kvartalu. To je povijesni rezultat, nikada ranije nije zabilježen takav rast – otkako se vodi statistika.

Povijesne su bile i dimenzije vladine pomoći. I to baš socijaldemokrat Olaf Scholz, na glasu inače kao rezervirani političar, širom je otvorio državnu blagajnu. Potekle su milijarde. Ostavimo li po strani činjenicu da pomoć još uvijek nije stigla tamo gdje je bila najpotrebnija (kod malih i najmanjih tvrtki ili takozvanih solo-poduzetnika), i to zato što softver za isplatu novca nije bio gotov, ne može se reći da se vlada nije potrudila. Njemačka se rekordno zadužila, 180 milijardi eura novog duga je predviđeno proračunom za iduću godinu. Kod te brojke mnogima se zavrti u glavi. Tko će to uopće i kad vratiti?

Ali to si pitanje postavljamo ionako uvijek kad god se spomenu gigantske svote: program Europske središnje banke težak 1,8 bilijuna eura s ciljem kupovine obveznica država i poduzeća. Ili financijski paket od (također) 1,8 bilijuna eura koji je Europska unija nakon dugotrajnih diskusija (a kako drugačije?) usvojila početkom prosinca. Gledamo li na globalnoj razini, kad zbrojimo sve pakete pomoći dolazimo do brojke od minimalno 15 bilijuna dolara, a svjetski dug raste nevjerojatnim tempom: po podacima bankarskog lobi-udruženja Institute of International Finance svjetski dug u ovom trenutku (uključujući i zaduženje tvrtki i banaka) iznosi 275 bilijuna dolara. (Radi usporedbe: njemački BDP je u 2019. godini iznosio 3,45 bilijuna eura.)

Naravno da su to brojke od kojih se vrti u glavi. Ali: što bi uopće bila alternativa? To je jedna od lekcija velike gospodarske krize iz 30-ih godina prošlog stoljeća: tada su središnje banke i vlade bile vrlo štedljive s novčanim injekcijama, i to je tada imalo fatalne posljedice. Danas je situacija drugačija, već tijekom azijske krize koncem 90-ih godina prošlog stoljeća, ali i nakon globalne financijske krize od 2008. su diljem svijeta usvojeni ogromni paketi pomoći – kako bi se spriječio kolaps likvidnosti, odnosno da „presuši“ tok novca po svijetu.

Naravno da taj novac kad-tad mora opet „poteći“ u državne blagajne. Ali i oko toga pomaže kratki pogled u nedavnu prošlost. U godinama nakon financijske krize njemačka je nacionalna ekonomija rasla cijelo desetljeće, a s njom i državni porezni prihodi. I upravo je ta činjenica (u kombinaciji s njemačkom politikom štedljivog gospodarenja) uopće i dozvolila ministru financija da bude velikodušan. A kad smo već kod toga, vrijeme je da se prizna i jedna zabluda: i autor ovih redaka je bio jedan od najžešćih kritičara „crne nule“, kako se naziva njemačku štedljivu politiku. A sad, nakon iskustava proteklih mjeseci, jasno je kao dan: u dobrim vremenima se stvaraju rezerve za loša vremena, i to uopće nije loš recept.

Ali zbog čega bi sad ustvari sve trebalo biti puno bolje u idućoj godini? Jasno, tu je već prvo cjepivo koje se počelo koristiti u praksi, a i ova će duga zima kad-tad doći kraju. To su već dva razloga zbog kojih bi i pandemija trebala izgubiti na dinamici. A paralelno s time bi se trebala vratiti i želja za trošenjem novca od strane građana, želja za putovanjima ili kupovinom auta.

Zbog pandemije Nijemci u ovoj godini nisu potrošili između 70 i 100 milijardi eura. Taj bi novac dobrim dijelom trebao otići u potrošnju – i tako potaknuti ekonomski razvoj. A tu su i neke porezne olakšice (osim poreza na dodanu vrijednost, koji će uskoro opet porasti sa sadašnjih 16 na 19 posto), raste i dječji dodatak i tako dalje. Poskupit će doduše vožnja automobilom i grijanje.

Znatno bi trebao porasti i volumen izvoza, jednog vrlo važnog temelja njemačke konjunkture. Ako svjetska privreda doista u idućoj godini „poraste“ za 4,2% koliko prognozira OECD, to bi moglo značiti da će u dobroj mjeri profitirati i njemački proizvođači strojeva i automobila, odnosno drugih industrijskih grana. Osim toga, njemačka poduzeća su u posljednje vrijeme bila prilično rezervirana po pitanju investicija, u ovoj godini pogotovo, ali i godinu dana ranije. S priličnom sigurnošću se može reći da tu ima prostora za nadoknađivanje propuštenog. I još jedna stvar: u paketima pomoći savezne vlade još uvijek je puno milijardi koje čekaju da ih se potroši – recimo kao investicije u infrastrukturu, u optičke kablove, željeznicu, prometnice, digitalizaciju itd.

Naravno da neće biti samo dobro. Neće ovo preživjeti baš svi gastronomi i vlasnici malih dućana. Broj stečajeva njemačkih tvrtki bi mogao dramatično porasti nakon što istekne aktualni vladin program zaštite poduzeća od insolventnosti usvojen kao pomoć firmama, odnosno zaposlenicima tijekom pandemije. Propast će sigurno neka poduzeća koja trenutno preživljavaju samo zahvaljujući financijskim injekcijama iz Berlina. Ostaje za nadati se da zahvaljujući očekivanom konjunkturnom rastu ipak neće baš previše ljudi ostati bez posla – odnosno da će pronaći novo radno mjesto.

2020. je bila uzbudljiva, doista jedinstvena godina. Ali i 2021. neće biti puno manje uzbudljiva. Ona će samo na koncu biti vjerojatno bolja godina od ove od koje se opraštamo.

Deutsche Welle