Rajko je poznavao sve nas

Zvone mi u glavi brojni panegirici, opraštaju se glazbenici, menadžeri, prijatelji, poznanici, a na kraju ostaje obitelj koja je živjela, rasla i padala s glazbenim genijem. U bilo kojem suodnosu s Dujmićem svatko od nas može postati ili bivati prozvan kao licemjer. No, svatko od nas ima i pravo odžalovati odlazak jednog od najvećih kompozitora koje je Hrvatska ikada imala.

Slično kao i u slučaju Olivera, nepotrebno je nabrajati svu uspješnost Dujmićeva iznimno nadarenog, kreativnog, bogomdanog talenta. Upravo tu ''bogomdanost'' Rajko je isticao u brojnim svojim intervjuima. Genij koji je mogao uglazbiti novinsko izvješće s placa i pretvoriti ga u hit.

Bilo je dovoljno da krene čitati tekst i već je, spajajući se na Izvor svog nadahnuća, preludirao melodiju koja će postati poveznicom mnogih generacija. Njegove pjesme imale su svježinu sadašnjosti i patinu bezvremenosti. Koliko tuluma osamdesetih je završilo uz ''Tonku'', ''Najdraže moje'', ''Sanjaj me''… završilo s ljetnim ljubavima, zarukama, vjenčanjima.

Generacije su odrastale uz njegov zarazan pop, a mi smo to prihvaćali kao nešto normalno, naviknuti da Dujmić stvara čudesne harmonije koje bude sve zapretane emocije u nama. Geniji, veliki ljudi, u pravilu su jednostavni, pristupačni. Prijatelji su mi često govorili kako je jednostavno bilo komunicirati s njim, koliko je svima izlazio ususret i bivao srdačan. Jest, njegova dječačka otvorenost stvorila je famu da ga svi poznajemo. Procjenjivali smo ga, voljeli, osuđivali, ljubomorno odbacivali dok je njegova emocionalna krhkost urušavala kraljevstvo suzvučja u ambis kakofonije.

Na svom putu, zasigurno, nije bio nepogrešiv. Ne postoji ljudsko biće koje je neokrznuto prošlo ovim svijetom, a da nije nekoga povrijedilo. Ali, Rajko je imao tu nepoderivu simpatičnost petarpanovskog pristupa životu kojeg je bremenila labilnost spram životnih odlazaka s kojima se bolno i neizlječivo susretao na svom putu k Izvoru, pa kako mu ne oprostiti poneku nesmotrenost.

Može li Rajko oprostiti nama? Misleći da ga poznajemo, zatvorili smo vrata srca onda kad smo mu bili najpotrebniji, onda kada je lakše bilo osuditi nego podržati. Zapravo, Rajko je poznavao sve nas. I to u dušu. Jer, njegova glazba, ta božanstvena konekcija s našim nesvjesnim dijelom neoboljivog u nama, činila je čuda i stvarala od nas bolje ljude. Umjetnost nikako ne smije biti razarajuća, a Dujmićeva senzibilnost gradila je mostove tamo gdje i nije bilo naznaka obala na koje bi se prešlo. Jednostavan genije podario nam je pjesme koje se pjevaju, obrađuju, prevode u cijelom svijetu. Na stadionima diljem Lijepe Naše, orit će se ''Moja domovina'', ''Za stara dobra vremena'', ''Košulja plava''.

Godinama već, kad se skupimo uz gitaru, svog dragog prijatelja i vrsnog kantautora Hrvoja Hodaka ''natjeram'' da mi otpjeva ''Tonku''. Rab je bio jedan od Rajkovih postaja.

S puno duše pjevali smo taj predivan tekst Momčila Popadića uz pratnju cvrčaka uz život koji teče ostavljajući brazde bora na našim licima. Dujmić je dotakao sve, a mi mu, barem iz zahvalnosti, dugujemo pijetet kakav imaju najveći: posebno grobno mjesto, ulicu, spomenik. Nakon njega, sutra će doći s možda nekim novo-probuđenim genijem, no i dalje će generacije uz njegove pjesme zadrhtati prvim poljupcem, prvom sjetom, prvim rastankom. Rajko, s očima koje se smiješe prepune tugom, živjet će u nama i s nama, a plaže, verande, tulumi, proslave, bit će vječni podsjetnik na bogatstvo jedne bogomdane genijalnosti u malom tijelu velikog genija.