Ratko Mladić je sve suprotno od heroja. Zašto je važan srpskim šovinistima?

Niko nije morao čekati režimske „službene glasnike“ da vidi odnos vlasti prema smrti Ratka Mladića. Čovjeku je dovoljno da prođe ulicama Beograda i sve će mu biti jasno. Čitalac zna – riječ o bezbrojnim muralima i grafitima koji slave Mladića kao „srpskog heroja“.

Tu praksu lično je započeo Aleksandar Vučić. U radikalsko doba lijepio je preko tabli „Bulevar Zorana Đinđića“ natpise „Bulevar Ratka Mladića“. Za dobar dio njegovog biračkog tijela, general osuđen na doživotnu robiju zbog genocida i zločina protiv čovječnosti i dan danas predstavlja „nacionalnu veličinu“.

Kako osramotiti narod i državu

Koliku, opet je pokazao Vučić. Kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija u svibnju 2023. usvajala rezoluciju koja 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, te osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, predsjednik Srbije se svom snagom borio protiv ovog dokumenta. Išao je dotle da se prilikom glasanja na plenarnom zasjedanju ogrnuo zastavom Srbije, a isto to su uradili i ministri u Beogradu prilikom kolektivnog gledanja televizijskog prijenosa.

Radikali/naprednjaci nikad nisu propustili priliku da osramote zemlju i narod. Da li je itko od njih shvatio da se protivljenjem Rezoluciji UN bore za Mladićevu rehabilitaciju? Jeste, bez brige. I to baš u UN, osnivaču Haškog tribunala koji je Mladića osudio za genocid u Srebrenici? Nego što – bili su svjesni i toga.

Mladićev mit i stvarnost

Ali zašto su za nacionaliste i šoviniste Mladićev lik i njegovo djelo toliko privlačni? Pogotovo kada su Milošević, Karadžić i druge vedete iz devedesetih odavno zaboravljene?

Stvar je u mitu koji je Mladić o sebi stvarao, a Milošević, Šešelj i slični gurali svim silama. Ukratko: predstavljao se kao vojničina, beskompromisni profesionalac, branilac i osvetnik Srba, general koji ne šljivi živu silu…

Naravno – bio je sve suprotno. U stvarnosti, radilo se o opskurnom gospodaru rata ogrezlom u krv i ratne zločine, trajno opijenim Miloševićevim tapšanjem po ramenu i podilaženjem okoline. Nikad taj nije preuzeo nikakvu odgovornost ni za što, niti pokazao mrvicu kajanja. Koliko je imao moralne i svake druge hrabrosti, pokazalo je i njegovo dugogodišnje skrivanje po „pacovskim kanalima“.

Kako pretvoriti narod u suučesnika

Ali Mladić je uvijek mogao računati na radikale/naprednjake, socijaliste i gomilu njihovih trabanata – otvorenih, potajnih i nerijetko kukavičkih. Rehabilitirajući ga potajno, ujedno su rehabilitirali vlastiti ratni i politički put. I njemu i njima je trebao pogani mit o junačkom generalu kako bi predstavili čitav srpski narod kao njegove i svoje suučesnike.

To će reći da su Vučić i ekipa u tišini inspirirali Mladićeve murale, a glasno relativizirali ratne zločina i istorijski revizionizam. Moglo im se. Kontrolirajući devedeset posto medija i konstantno normalizirajući nenormalno, razvalili su politički i javni život.

Ovdje je izvjesno samo da će oporavak biti dug. A jedan od zadataka na tom planu biće i stavljanje Mladića na mjesto u istoriji koje mu pripada. Neće ono biti ni blizu generalima Mišiću ili Koči Popoviću, ali i te kako hoće generalu Milanu Nediću.

https://vreme.com/komentar/ratko-mladic-mit-srpski-heroj-vucic/