Dinamovi navijači nikad neće zaboraviti 16. lipnja 2013. godine kad je Joža izgubio bitku za život. Pokazalo je to organizirano okupljanje navijača tim povodom samo dan nakon njegove smrti. Palili su se lampioni na sjevernoj tribini, odala se počast čovjeku koji je bio toliko normalan, toliko skroman i baš zato blizak običnom "malom" čovjeku, preciznije navijaču.
Govori to dosta i o Kužeu, ali i o Dinamu koji je tek blijeda slika onog nekadašnjeg u očima velike većine njegovih navijača.
Kuže sigurno nije najbolji trener u Dinamovoj povijesti, nije ni najuspješniji, daleko od toga da je najdugovječniji. No, navijačima je bio najbliži.
"Jedan od nas", znači da je Kuže bio nešto više od svega toga. Bio je najiskreniji i najnormalniji. Njegove su mane bile javna činjenica, nije uljepšavao svoju biografiju niti se dodvoravao centrima moći, niti u klubu niti izvan (i iznad) njega. Bio je jednostavno - pošten.
U sredini koja već odavno nije poželjno mjesto za život, u državi u kojoj je nogomet negledljiv, među Dinamovcima koji sanjaju klub kakav je nekada bio, to je i više nego dovoljno da se zauvijek uđe u navijačko srce.
Bad Blue Boysima Kuže je podario veliku sezonu 1989/90 kad je Dinamo bio jesenski prvak i tek pri kraju prvenstva pokleknuo i prepustio titulu tada svemoćnoj Crvenoj zvezdi.
"Dinamo 1989. bio je velika momčad koja se ravnopravno tukla sa Zvezdom koja je dvije godine kasnije bila pobjednik Lige prvaka. Bila je to jedna velika momčad i Dinamo je samo igrom slučaja izgubio to prvenstvo", kaže Tomislav Židak, pokojni komentator Jutarnjeg lista prisjećajući se točnog sastava 'plavih' u kojem su tada igrali Boban, Šuker, Cvitanović, Mladenović, Ištvanić, Shala.
Kuže je navijačima podario i sezonu 2005/06 kao renesansu nogometa u Maksimiru kad su junaci Boysa bili Modrić, Eduardo, Ćorluka, Ivan Bošnjak...
Umjesto zaključka, Kužeovo pitanje koje će nas još dugo pratiti:
"Jesam li veći kockar ja koji sam prokockao vlastiti novac ili neki koji su prokockali Svetinju, osmijeh djece i radost navijača"?
