Sporazum EU-Kina dokaz da Azija dolazi u fokus globalne ekonomije

Kao što smo još prije nekoliko mjeseci pisali, sporazum omogućava veći pristup europskih tvrtki kineskom tržištu.

Nakon sedam godina pregovora, dogovor je postignut na video-konferenciji na kojoj su sudjelovali kineski predsjednik Xi Jinping, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Narednih dana slijedila je medijska sinofobija vodećih zapadnih medija. Uz neizostavne reakcije iz službenog SAD-a (šef američke diplomacije Mike Pompeo izjavio je kako „vidi se da je ovo slab sporazum.“), uvaženi britanski novinar Gideon Rachman za FP napisao je kako: „ovo je pogrešan trenutak za sporazum s Kinom“ i „izuzetno kratkovidna odluka EU“, dok je novi broj The Economista zaključio: „motivi europskih čelnika nisu naivni, već mješavina vlastitog interesa i cinizma u pogledu ograničenog utjecaja EU.“ Prošli mjesec Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost novoizabranog predsjednika Joea Bidena, pozvao je europske saveznike na „preliminarne konzultacije” u vezi „zajedničkih razloga za zabrinutost zbog gospodarskih praksi Kine”.

Ne samo da je ovo eklatantan pokazatelj kako zapadni svijet gleda na Kinu, već i da se brzo kroči prema novom hladnom ratu. Zapadni svijet pokazuje kako je mentalno i dalje zaostao u prošlom vijeku i ideološkoj podjeli svijeta. S druge strane, Kina bazira svoj rastući globalni utjecaj na ekonomskim osnovama, bez želje za miješanjem u unutrašnje poslove i problema drugih nacija.

Ali, zar je zaista EU prošla loše? Postala gubitnica kako prezentiraju zapadni mediji? Odgovor na ta pitanja mora se potražiti iz strateški – geopolitičke, ekonomske i diplomatske perspektive.

Najvažniji geopolitički oslonac EU je svakako usko partnerstvo sa SAD-om, koji je temelj europske obrambene i ekonomske politike posljednjih 75 godina. To partnerstvo neće se promijeniti, bez obzira na kritike koje stižu preko Atlantika, s obzirom na usku ekonomsku suradnju. Primjera radi, 68 posto inozemnih izravnih ulaganja u SAD dolazi iz Europske unije (61 posto u suprotnom smjeru). Iako se u ovom slučaju ekonomski interesi SAD i EU razilaze, Amerikanci moraju imati na umu da zajedničko tržište od 500 milijuna ljudi može postati moćan protivnik.

Sjetimo se samo ekonomskih sankcija Donalda Trumpa. Vehementno je EU uzvratila sankcijama pažljivo usmjerenim na glasače u američkim „swing“ državama. Stoga, sporazum EU-Kina, dugotrajno neće utjecati na usku suradnju SAD i EU, ali pokazuje zabrinjavajuću tendenciju nepovjerenja i nesigurnosti Europe prema velikim podjelama preko Atlantika. Podjele su tako velike, da se u SAD-u mogu zajednički dogovoriti samo oko politike prema Kini.

Postoji termin „Briselski efekt“, koji sugerira kako je EU de facto svjetski regulatorni autoritet, s obzirom na moguću ekonomsku prijetnju prema trećim državama koje bi mogle biti isključene iz unosnog zajedničkog tržišta EU. Ta prednost zorno je uočljiva u sporazumu s Kinom. To je po prvi put u povijesti da se Kina na ovaj način otvara stranim tvrtkama i ulaganjima. Ponajviše je to vezano za proizvodne i uslužne sektore. Službeni Peking obvezuje se ukloniti pravila koja su do sada snažno diskriminirala europske tvrtke, osiguravajući pravnu sigurnost onima koji namjeravaju proizvoditi u Kini, kao i usklađivanjem europskih i kineskih tvrtki na regulatornoj razini. Prije svega, to će pozitivno utjecati na europsku autoindustriju i ostale vodeće europske izvozne tvrtke. Razum govori kako EU neće izgubiti iz ekonomske perspektive. Štoviše, dokaz je to kako EU prepoznaje ekonomske tendencije 21. stoljeća. I, kako, bez obzira što je prije godinu dana objavila kinesku strategiju, nazvavši zemlju partnerom, konkurentnom, ali i „sistemskim suparnikom“, EU posjeduje stratešku viziju.

Ta vizija Europe nije toliko atraktivna kao primjerice ekonomski ratovi ili ideološki sukobi. Dapače, dosadna je. Ali, i djelotvorna. U proteklom desetljeću EU se susrela s epohalnim prijetnjama (2014. rat u Ukrajini, 2015. migrantska kriza, 2016. Brexit i prijetnje SAD-a u vezi NATO-a), koji su dočekani kao početak kraja europske zajednice. Međutim, svaki put, Europa je uspjela preskočiti prepreke na diplomatski način. Bez vojnih sukoba i prijetnji oružjem, EU je svojom pragmatičnom vanjskom politikom (diplomacijom i promocijom demokracije) oblikovala događaje na svoju stranu. Sporazumom EU-Kina, potvrđuje se još jednom kako dobra stara diplomacija donosi rezultate i stišava napetosti. Uz to, EU napokon pokazuje kako polako izlazi iz sjene hegemonista (SAD) i kroji vlastitu vanjsku politiku. EU je potencijalno najbolja moguća solucija za problematiku ljudskih prava i regulatorne reforme Kine koje zahtjeva Zapad, optirajući se za suradnju, a ne izolaciju i sukob.

S druge strane, Kina je, dakako, profitirala ovim sporazumom. Naime, EU je strateški bitna Kini zbog tržišta koje je veće od SAD. I, tržišta koje je važno za strategiju izvoza i novu viziju budućnosti službenog Pekinga.

„Ovo je velika diplomatska pobjeda Kine“, izjavila je Janka Oertel, direktorica azijskog programa pri think-tanku European Council on Foreign Relations. Diplomatska pobjeda može se protumačiti iz perspektive kako je novi predsjednik SAD-a Joe Biden suočen već s gotovim činom i bez velikog prostora za manevar glede politike službenog Washingtona prema Kini. Stoga je ovaj tajming u potpunosti pozitivan za kinesku stranu.

Negativnost je vidljiva u tendenciji miješanje EU u unutrašnje prilike Kine, nadanja da će vremenom režim postati demokratski i eventualnog kineskog nepoštivanja sporazuma. Ovaj sporazum je nišno oblikovan, obje strane vjeruju da su pobjednice, a kao i u svakom sporazumu, svaka je strana nešto morala dati kako bi nešto i dobila.

Ovaj povijesni sporazum otvara novi Put svile između euroazijskog kontinenta, između Europe i Kine. Win-win za obje strane. I osim toga, dokaz je promjene središta svjetske ekonomije prema istoku u Aziju. Nova stvarnost jest kako Kina trenutno nudi jednu od najboljih ponuda u gradu, i kako je jedna od osovina moderne svjetske ekonomije. U širem kontekstu, sporazum EU-Kina, nedavni RCEP sporazum s petnaest azijskih država i orijentacije velikog broja država prema Kini u usponu nesumnjivo predstavljaju povijesnu prekretnicu u odnosima između Kine i ostatka svijeta.