Sport tone u besmisao, život se pretvara u farsu

Gledaš tu utakmicu i samo čekaš kad će krenuti zombiji u akciju te dokrajčiti ovu farsu od života. A farsa je na globalnoj razini. Pandemija je iznjedrila svu licemjernost društva koja je u gladi za dobiti počela proždirati novčanice gramzivosti.

Obožavam košarku. Ne mogu opisati koliko sam se veselio nastavku sezone NBA lige. Gledam utakmicu Utah – New Orleans. Pogledao prvu četvrtinu. Gledam tu dvoranu, ljude na parketu, loptu, tricu. U "publici" dekapitirana digitalna torza virtualnih navijača. Nije išlo. Odustao. Nekako radije pogledam rezultate i statistiku i pravim se da je sve u redu.

Ma, nije u redu! Kao juha bez soli.

Čak i ovisnicima o klađenju ovakve utakmice idu na živce.

Finale FA kupa između Chelsea i Arsenala. Mogli su ga slobodno odigrati i na Činovničkoj livadi. Osijek igra zadnju tekmu, a nekoliko stotina pripadnika Kohorte navija ispod tribine. Znači, masovka na ulici je OK, ali na tribine ne može jer treba poštivati mjere. Čije? Bez logike. Pustite navijače na tribine, manje je opasno nego da se šoraju s policijom na ulicama šireći ugrozu od korone.

I onda uleti novo pravilo: Crveni karton ukoliko se nakašljete nekom u facu. Hračak nije spomenut, no valjalo bi se dobro useknut i u lonac UEFE i ostalih asocijacija koje kuhaju sterilnu kašu vlastitog dobitka. Zapravo, ovo je najpovoljnija opcija za sve kojima je zarada na prvom mjestu. Ne trebaš plaćati zaštitare, čistiti stadion, nema opasnosti od terorizma iako je ovo klasično teroriziranje društva koje je sabijeno u domove i umire od straha, a da ni znanstvenici ne mogu odgonetnuti zašto i kako. Korona je prisutna i posljedice su stravične spram oporavljenih sportaša. Ronioci na dah koji su preboljeli koronu tvrde da nikako ne postižu formu.

Slično je i u drugim sportovima.

Shaquille O'Neal dobro je poručio svima da ovo nema smisla i da svi lijepo idemo doma. U kućama smo no gledanje ovakvih sportskih događanja nas još više osamljuje. Svi postajemo "Pale sam na svijetu" dok nam se iz džepa izvlači posljednja kuna za PPV tekme koje su, zapravo, umjetnost radi umjetnosti.

Lažni sjaj buržoazije koja i dalje onanira na ruševinama prošlog života nema nimalo suosjećanja spram malog navijača kojemu je ljubav prema nekom klubu nasušno potreban odmak od vlastite nemoći, problema, svakodnevice. Tribine prepune virtualnih glava i zvučna kulisa sa zvučnika djeluju kao najgori sitcom koji se pretvara u planetarni sickcom.

Ne, uistinu ne želimo uživati u nečemu što nije uživo. Pretvara nas se u masu žderača virtualne zabave koja strepi da će umrijeti dok polagano izumire na kauču društvene izolacije. Počevši od sporta pa do kulture i posla (kojeg, prema anketama, većina Nijemaca želi obavljati od kuće) živimo imitaciju života. Dok jedni vade krumpire, dok drugi liječe ranjena srca umjetnošću, krajnje je vrijeme da se nađe netko tko će konačno vaditi vruće kestene iz vatre.

Ovako, cijeli svijet živi na veresiju s upitnikom u ruci poput kuke koja traži neki suvisli odgovor za koji bi se zakačila.

Nogomet bez gledatelja? Odlična ideja za regionalnu ligu zbog koje bi mogli, umjesto baklji, jedni drugima slati računalne viruse tijekom ili nakon nekog derbija.

Sve je to jad i bijeda bez ikakva smisla.