Stagnacija je izvjesnija od recesije

Vjerojatnija je postupna stagnacija, posebice u SAD-u, gdje je potrošač već pod sve većim pritiskom. Unatoč tome, zbog činjenice da više od polovice američkih glasača podržava trenutnu trgovinsku politiku, opće tržišno raspoloženje moglo bi paradoksalno ostati relativno stabilno.

Cijene nafte (WTI) pale su 8% na oko 65 dolara po barelu, iako uvoz nafte, plina i rafiniranih proizvoda nije izravno obuhvaćen novim američkim carinama. Pad nije rezultat izravne mjere, već šireg osjećaja neizvjesnosti, budući da ulagači očekuju da bi intenziviranje trgovinskih sporova – s osnovnom carinom od 10 posto i dodatnih 34 posto za Kinu i 20 posto za EU – moglo usporiti globalni gospodarski rast, a time i potražnju za energentima.

Istodobno, euro je skočio iznad 1,10 dolara, što predstavlja dnevni skok od više od 1,8 posto, budući da tržišta percipiraju šire slabljenje dolara i rastuće geopolitičke napetosti kao odgovor na carine. EU je već najavila protumjere, dok ulagači očekuju da će ECB u travnju smanjiti kamatne stope za 25 baznih bodova, a očekuje se da će kamatna stopa na depozite pasti na 1,82% do kraja godine.

Prinos na 10-godišnje američke državne obveznice u međuvremenu je pao na 3,96%, najniže od početka listopada, jer su ulagači tražili sigurnije utočište u nesigurnom okruženju.

S najavom novog vala američkih carina od strane predsjednika Trumpa - takozvanih "recipročnih carina" koje dosežu i do 49%, a ponegdje i više - svijet se podijelio na one koji te mjere vide kao nastojanje da budu pošteni i one koji upozoravaju na rizike novog trgovinskog rata.

SAD je desetljećima dopuštao drugim zemljama da naplaćuju veće carine na američke proizvode, jer im je odgovarao jeftini uvoz i stabilan svjetski poredak u vrijeme kada su drugi partneri bili ekonomski i tehnološki slabiji. U mnogim ključnim prekretnicama Sjedinjene Države igrale su aktivnu i često odlučujuću ulogu. Od poslijeratne obnove Europe preko Marshallova plana, pa sve do uključivanja Kine u globalnu trgovinsku arhitekturu 1990-ih, SAD je temeljno omogućio sustav koji je bio povoljan i za slabije partnere.

Danas, kada su se ti nekoć slabi igrači ekonomski i tehnološki oporavili, razumljivo je da SAD želi ponovno uspostaviti ravnotežu, čak i ako se njihova retorika čini oštrom. Ključno je, međutim, da potraga za ravnotežom ne sklizne u otvoreni sukob.

Stoga nije pitanje jesu li carine same po sebi dobre ili loše, nego pridonose li kao dio šireg procesa stvaranju pravednijeg i uravnoteženijeg globalnog trgovinskog sustava. Ako su osmišljeni kao pregovarački alat i pomažu u uspostavljanju nove ravnoteže, mogu dugoročno ojačati stabilnost sustava. Međutim, ako se temelje isključivo na obrambenom odgovoru na konkurenciju i vode protekcionizmu, iskrivljuju tržišne signale, smanjuju ukupnu ekonomsku učinkovitost i odvode od optimuma, kako u pogledu učinkovitosti tako i u pogledu pravednosti.