Što očekuje financijska tržišta 2026. godini?

Sve je jasnije da Trump, u svojoj potrazi za nižim kamatnim stopama, cilja promijeniti monetarni režim američkih Federalnih rezervi 2026. godine, što bi moglo izazvati tržišni šok, onaj koji bi mogao biti politički i ekonomski prihvatljiviji od potencijalnog sistemskog šoka za tržište komercijalnih nekretnina i, posljedično, za američki regionalni bankarski sektor koji bi mogao proizaći iz dugotrajno visokih kamatnih stopa.

Povećana volatilnost

Snižavanje kamatnih stopa u suočavanju s inflacijom iznad ciljane ojačalo bi inflacijska očekivanja, oslabilo dolar i smanjilo realne prinose. U takvom okruženju, neke od globalnih pozicija carry-tradea mogle bi se početi popuštati, povećavajući volatilnost na tržištima valuta, obveznica i dionica.

Tu postaje očita ključna razlika u rizicima. Trump može relativno izravno surađivati s Japanom kao jednim od ključnih igrača u upravljanju vanjskim neravnotežama, dok bi inzistiranje na visokim kamatnim stopama kod kuće dulje vrijeme povećalo rizik od manje nekontroliranog šoka, gdje bi veći broj sudionika na tržištu stvorio dinamiku koju je znatno teže kontrolirati racionalnim, ali nekoordiniranim potezima.

Cilj takvog pristupa nije pogoršanje situacije ili odnosa sa središnjom bankom, već održivo snižavanje troškova financiranja i za gospodarstvo i za državu. Međutim, istina je da, u kombinaciji s demografskim smanjenjem radne snage i ograničenjima imigracije, to povećava rizik da se inflacija nakon 2026. više neće vraćati isključivo ciklički, već će postajati sve strukturnija.

U takvom okruženju, manevarski prostor središnjih banaka brzo se sužava. Neovisnost monetarne politike, koja je bila ključna prednost stabilnih vremena u razdoblju niske inflacije i viška radne snage, postupno se pretvara u teret u politički izazovnijem razdoblju.

Trump traži novog čelnika Feda

S visokim javnim dugom, ograničenom ponudom radne snage i sve većom geopolitičkom fragmentacijom, održavanje restriktivne politike postaje politički teže, a ublažavanje ekonomski rizičnije.

U tom kontekstu, sve je jasnije da Trump traži kandidata za čelnika FED-a koji bi bio spreman održavati niže kamatne stope, ne kao odgovor na slabo gospodarstvo, već kao dio šire strategije snižavanja troškova duga i podrške gospodarskom rastu. Problem je u tome što u okruženju demografske kontrakcije i ograničene ponude radne snage, niže kamatne stope znače višu inflaciju dugoročno. Sličan obrazac vidjeli smo i za vrijeme predsjednika Nixona, kada je politički pritisak na središnju banku podržavao gospodarsku aktivnost kratkoročno, ali je otvorio vrata upornoj inflaciji i gubitku monetarne vjerodostojnosti dugoročno.

To ponovno postavlja temeljno pitanje neovisnosti središnje banke: je li to mit, nužnost ili luksuz stabilnih vremena? U uvjetima političkih pritisaka, visokog duga i demografskih ograničenja, sve je jasnije da neovisnost monetarne politike nije zadana. Konačno, Europsku središnju banku ne vodi klasični monetarni ekonomist, već politički iskusan akter, što dodatno naglašava pomak s tehničke na sve više političku dimenziju monetarne politike, koja se do sada, uz iznimke, uglavnom pokazala inflacijskom.