Uzmi piće i bježi

U godini zatvaranja, stečajeva, odustajanja, odluka da se smiju prodavati samo asocijalni napitci za van pokazala se ''blagotvornom'' gospodarskom mjerom poput one da u Africi žvakaćom ublaže glad.

Većina njih i nije otvorila kafiće jer im ni ne treba farsa oko ponovnog ''rada'' koji ne donosi niti 5% prometa od onog lani u isto vrijeme. Pokusni period trebao je biti indikator državi u kojem smjeru i kako brzo popuštati s mjerama.

Izolacija ugostitelja od svog poslovanja dovela je sve do konačne kritične točke nakon koje će preživjeti samo oni ''najsposobniji''. Većina njih poštuje mjere i postupa s odgovornošću. Dok su društvene mreže preplavljene snimkama restorana i kafića koji neometano rade, vjerojatno pod posebnom ''zaštitom'' te mjerama ''odgovornog ilegalnog poslovanja'', dotle ugostitelji bez ''znaš, imam gore nekog'' grcaju u dugovima i spremaju se na apsolutno zatvaranje svoje djelatnosti.

Projekcije su stravične, a krajnjem konzumentu bitna je, trenutno, cijena, a ne kvaliteta usluge. U uvjetima ''kupi i bježi'', gdje se ne smiješ zadržavati na terasama već moraš nastaviti s kretanjem, većina nas će racionalno razmišljati i radije kupiti ''oktansku kavu'' (na benzinskoj) nego onu u kafiću. Ugostitelj cijenom ne može konkurirati onoj u trgovačkih centara, aparata ili ''drive in'' zalogajnica.

Horor pandemije koji diktira pravila igre odlučio je, a pišemo to od prve kolumne s početka lanjskog lockdowna, dokrajčiti sve ono što donosi kakvu-takvu zaradu državi u kojoj imamo trgovinu i turizam, ali ne i industriju. Reklo bi se, odlični smo jer bilježimo rekordnu uštedu na struji poradi navike da živimo u mraku. U ovom trenutku trebao bi nam Solomon, da nam nađe prihvatljivo rješenje za sve. No, kad govorimo o sigurnosnim uvjetima u pandemiji, onda s jedne strane imamo zatvaranje kafića zbog pogodnog medija širenja virusa budući se u njima druže sretni ljudi, zagrljeni, sjede za stolovima…

S druge strane, krcati poslovni prostori, ko špelunke, gdje stoji čovjek na čovjeku ne bi li provodio birokratski zahtjevno poslovanje države, nekog holdinga ili treće, nije (!). Ajd sad budi normalan.

Izvjesno je jedno; u ovoj gospodarskoj situaciji ništa ''za van'' ne funkcionira. Što zbog matematike što zbog puke potrebe za druženjem. Toplo je vrijeme. Parkovi su puni ljudi koji se okupljaju s termosicama kraj klupa. Doma nas ne smije biti više od deset, zato nas u parkovima ima ko da pripremamo prigodni slet za odlazak korone.

Ludi smo, što od južine, što od nebuloza. Vrijeme kad su štekati puni pretvorilo se u vrijeme odustajanja. Od ugostiteljskog posla, od mjera zaštite i odgovornosti, od moralnih načela i poštenja.

Rade samo oni s pištoljem ispod šanka, s brojačem novca, s ''poznanstvima'' s onima koji već pet mjeseci žmire i prave se slijepima. Narod nije glup. Nisu ni poduzetnici koji poštujući regule uništavaju sebe dok ''nesalomljivi'' profitiraju u ovim teškim ilegalno-legalnim vremenima. Do kad? Toplo je, a terase mogu poštovati mjere kao što su ih i poštovali pred prošlo ljeto, ono s izborima. Izbor uvijek postoji na obostrano zadovoljstvo.