Vučićeve bedastoće o malvaziji imaju sasvim opipljivu pozadinu

U primitivnom ispadu kakav ne doliči jednom predsjedniku proglasio je malvaziju običnim ''đu-BRE-tom'' iliti smećem po naški. Naravno, Vučić se prisjetio romantičnih dana kad su zavodnici iz Srbije na jadranskoj obali bivali prisiljeni ispijati to prvoklasno ''đubre'' ne bi li tog ljeta pogodili nešto i u ''sridu''.

No, Vučić, razvidno je to iz svih dostupnih informacija, opetovano pogađa ''u ništa''. S očitom namjerom provokacije, zaželio se ''antibrendinga'' hrvatskih vina jerbo prodaja srpskih vina u Srbiji dramatično pada. Srbija, koja do sada i nije bila prepoznatljiva sa svojim vinima izvan regije, osvijestila je činjenicu da se mnoge svečanosti, vjenčanja, slave, umirovljenja, društvenih događanja i svečanih večera odvijaju uz nazdravljanje hrvatskim vinima. Ta, i on sam je prije desetak godina na sva usta nahvalio malvaziju kao vrhunsko vino i to usred Beograda, tvrde svjedoci.

Ali, Vučić je poznat da samom sebi skače u usta, pa je zato i pun sebe i nikako da se provari, pa makar i uz gutljaj srpskog špricera od srpskog vina. Vjerojatno je, zadivljen pohranjenim buteljama po Iločkim podrumima i Erdutskim vinogradima, onomad kad je krstario tim podnebljem gizdav i velik, odlučio da će jednom i srbijanska vina imati etiketu izvornih, kvalitetnih srpskih vina. Ne razumije da nije dovoljno imati samo kvalitetno vino već i da iza tog vina mora stajati kvalitetna marketinška priča.

Vrhunska hrvatska vina, od istarskih, dalmatinskih, slavonskih, moslavačkih, ispijaju se po čitavom svijetu i u posebnim prigodama. Vina koja kad se natoče imaju kraljevsku krunu, snagu predsjedničkih inauguracija, holivudsku popularnost i misnu čistoću. Buke je to koji nikako da dekantira Vučić na trpezama diljem Srbije. Naivni i očiti pokušaj da se stimulira veća prodaja srpskih vina u Srbiji pala je na prvom ispitu, onom na koja vrhunska vina prva idu na provjeru: uljudbe i vinske kulture uvažavanja.

Ali ne treba se više čuditi Vučiću. On je, podsjetimo, koronu liječio šljivovicom brendirajući ju kao svjetski hit. Šljivovica i jest svjetski hit kod mnogih turista. Kupuju i nose hrvatsku, bosansku, srpsku i inu šljivovicu u svoje domove, no rakijom se dočekuje i ispraća. Stolno vino treba tradiciju, a te tradicije Srbija još uvijek nema i trebat će godine truda da bi se osigurao kvalitetniji plasman na svjetsko tržište.

Možda da počne s Rusijom i Kinom? Oba jezika tečnije govori nego što barata poznavanjem vina. Njegovoj izjavi čudili su se i smijali mnogobrojni vlasnici restorana u Beogradu i diljem Srbije jer znaju da su im hrvatska vina dio udarne ponude. A to je ono što zapravo žulja Vučića. Budimo iskreni, roker s Moravu dao bi svoj desni radikalni bubreg da može ponuditi vina barem približne kvalitete kao ona hrvatska, posebice malvazije.

Vučića čeka dugogodišnje školovanje na temu ''enologije'', diplomacije i opće kulture. Ako su srpska vina i imala neke šanse, Vučić im je tu priliku oduzeo svojim opetovanim primitivizmom i bajkama koje mogu ''ispiti'' samo oni koji nemaju pristup na međumrežje i ne znaju uguglati ''vrhunska hrvatska vina''.

Dan poslije glupe i prozirne izjave, netko je Vučiću ipak prišapnuo kako bi sebi po tko zna koji put trebao skočiti u usta. No, Vučićevo današnje ''izvinjenje'' može biti tek zabava za naivne. Trebalo bi mu valjda pet života kako bi se iskreno ispričao i oprao za puna tri desetljeća političke destrukcije diljem regije.