Zoran Đinđić, čovjek koji je htio normalnu Srbiju

Kada je ubijen nakon jedva dvije godine provedene na funkciji premijera, mnogi novinari su prije dva desetljeća u oproštajnim portretima opisivali srpskog šefa vlade Zorana Đinđića kao „izuzetnog političara“.

Ali, on baš nije htio biti izuzetan. Taj upitni atribut o izuzetnosti ili izvanrednosti više bi pristajao njegovom protivniku Slobodanu Miloševiću.

Đinđić je, naprotiv, htio biti čovjek normalnosti, čovjek Srbije koja se ne kupa u nacionalnim mitovima nego se bavi ekonomskim i društvenim problemima. Koja u susjedstvu traga za modelima koje može implementirati, umjesto da raspiruje nemir.

Ali, Đinđić je fatalno ipak ostao izuzetak. Umjesto da ga slijedi na odlučnom putu ka Europi, njegova zemlja se iscrpljuje u kretanju između Istoka i Zapada. Takav kurs u doba rata traži više virtuoznosti nego što bi i sam Đinđić imao.

Kao osobnost je tadašnji vođa Demokratske stranke doista bio izvanredna pojava. Vrlo obrazovan, prodoran i blagoslovljen političkom kondicijom, pa još čovjek od integriteta, ljubazan, zgodan i šarmantan. Đinđić je imao paletu vrlina koju nije lako naći u cijeloj svjetskoj politici.

Njegovo remek-delo bila je revolucija koju je orkestrirao protiv Miloševića, a koja je protekla skoro bez kapi krvi. Autokrat je doduše bio oslabljen nakon posljednjeg izgubljenog rata, onog na Kosovu. Ali je još imao uz sebe efikasan aparat moći, a njegov ugled u stanovništvu je ponovno rastao dok je Đinđić tiho kovao koaliciju.

Đinđić se čak sastao s čovjekom koji će mu kasnije biti dželat, kako bi osigurao da zloglasna Miloševićeva Jedinica za specijalne operacije ne izazove krvoproliće Petog oktobra.

Vlada koju je sastavio nakon rušenja Miloševića nije imala aparat sile. Vojska, policija i dijelovi birokracije nisu bili lojalni državi već bivšem predsjedniku, a kada je on izbrisan sa scene, bili su privrženi samo svojim interesima.

Demokratska opozicija Srbije bila je rasturena hrpa disidenata, od krajnje desnih do krajnje lijevih, koja prethodno nikad nije izašla pred birače u tom sastavu. Đinđiću je samo karizmom uspelo skovati prsten od tog materijala.

On je diktirao parole. Sve je uložio na europsku kartu. Svoju najtežu odluku – izručenje Miloševića Haškom tribunalu – „prodao" je bez patetike o ljudskim pravima. To je za njega jednostavno bila cijena koju Srbija mora platiti za približavanje EU-u.

Politički je Đinđić stasavao kao petnaestogodišnjak u studentskoj pobuni 1968. godine, koja nije zaobišla ni Jugoslaviju. Kao student u Beogradu upijao je djela ruskih anarhista i protivio se sijedoj generaciji partizana koju je predvodio oko šest desetljeća stariji Tito.

Uz stipendiju je doktorirao filozofiju 1978. u njemačkom Konstanzu, a onda je otišao kod Jürgena Habermasa, ikone Frankfurtske škole. U intelektualnim krugovima je s lakoćom vodio teorijske debate na njemačkom jeziku.

Kada se krajem osamdesetih vratio u Beograd, više nije bio socijalni utopist već liberalni pragmatičar. Ali nikada nije krio koliko ga je odredila njemačka sveučilišna scena sedamdesetih godina.

Nakon pobjede na izborima, Đinđić je inzistirao da pitanje moći bude iznad svega – uključujući i Ustav koji je za njega bio samo ostatak Miloševićeve ere. Đinđić je vjerovao da se dogodila istinska revolucija.

Za državnog predsjednika Vojislava Koštunicu, anglofilnog legalistu, ulični protesti nisu bili ništa drugo nego korekcija pokradenih izbora. U nekoliko tjedana su dvojica vođa nove Srbije postali zagriženi protivnici. Čak ni nakon ubojstva, Koštunica se nije udostojio odati počast Đinđiću.

Nije manjkalo uvreda na račun „Švabe“, njegove navodne podmitljivosti i navodne nedosljednosti. Kad je u deindustrijaliziranu zemlju doveo američku tvornicu duhanskih proizvoda, šverceri cigareta su ga optužili za - šverc cigareta.

Zar nije tijekom NATO-bombardiranja pobjegao u leglo kriminala Crnu Goru? Zar nije u predvečerje Petog listopada napravio prljavi „deal" s vođom odreda smrti Crvenih beretki? I nije li, kako bi naškodio Miloševiću, usred rata prišao i njegovom rivalu Radovanu Karadžiću?

Đinđić kao oporbenjak doista nije prezao od kontakata s ratnim zločincima i kriminalnim šefovima. Ali, kada se dokopao moći, pred tim miljeom nije namjeravao ustuknuti ni za pedalj. Ta dosljednost ga je koštala života. Snajperist je bio jedan od beretki.

Nakon smrti „izuzetnog političara“, u zemlji se lagano uspostavljala paralizirajuća normalnost. Ona traje do danas.

*Norbert Mappes-Niediek je njemački je novinar i autor više knjiga o Balkanu. Sredinom devedesetih bio je savjetnik posebnog izaslanika UN-a za Jugoslaviju. Piše za brojne njemačke i austrijske listove. Krajem prošle godine objavljena je njegova knjiga „Rat u Europi: Raspad Jugoslavije i preopterećeni kontinent“.