Toga se dana 'pisala Povijest', kako ispit iz toga predmeta, tako i njegova. A od toga je predmeta najviše strahovao. Stoga si je na turobnu putu prema školi zadao zadatak. Zadatak kojim bi mogao utjecati na neizvjesnu sudbinu. I rekao si je:
"Prođem li između ova dva telegrafska stupa bez da ispustim dah, neću dobiti jedinicu!"
Krenuo je odlučno i pun pouzdanja, no već negdje pred polovicom puta, shvati da neće uspjeti. Pomisli potrčati, ali se odmah opomenu:
"Nemoj Djede! Nemoj izazivati sudbinu! Zadatak trebaš pošteno izvršiti!"
Svega korak pred ciljem, Djed napokon potrči. Silan strah od neuspjeha kao da je sam upravljao nogama. Spotaknuvši se o šaht, svom silinom tresnu na pod te zrak ispusti groznim krikom. Noga je pukla u potkoljenici. Djed je izmaglici događaja koji su uslijedili uspio razbrati da je pao i razred. Poruka od sudbine bila je kristalno jasna.
Jednom je Djed malo popio, pa se dosjetio našaliti. U duši je Djed osim skejterom bio i pankerom. Stoga je teško podnosio techno-partye, a upravo se jedan u povodu brucošijade imao odigrati pod vedrim nebom iza Mimare. Kod šiptara na kiosku kupio je pištolj na vodu. Kako je u Djedovu skejterskom društvu toga dana popijeno mnogo piva, to i pištoljima rezervoara punjenih pišalinom nije falilo streljiva. Spazivši euforičnu masu koja se poput hladetine trzala na ritmove tvrdog brainwash techna, u kojoj je mnogi fučkaljkom nastojao dati svoj doprinos kolektivnoj svijesti, otvori rafal. I dok je još topla pišalina prskala po licima i grudima polu nagih tijela, Djeda strogo prekori savjest. No nadglasa ju ipak želatinasta gomila jer usta mnogih žednih vode zavape „još, još“!
Kako se Djed nakon ispucanih šaržera pomalo i uzoholio, to mu na um pade našaliti se i sa prometom. Pa skinu hlače, potom i gaće te se na semaforu naprči gustome saobraćaju. No kako to već biva, bezobraštinu kazni dovitljivost vozača crvenog stojadina. Prethodno izvukavši šrafciger, on spusti prozor, i isturene mu se glave primaknu gotovo kao da bi ga poljubio u dlakavu i čiravu guzicu. No naprotiv, useknu se i hračnu tom silinom da ga uzvratni metak pravednosti gotovo izbaci iz ravnoteže. Sjednu se Djed potom na obližnje stepenice, te nesretan zasvira o svoju iglu. Medicinska igla redovito bi mu poslužila kao instrument povratka samopouzdanja i radosti. Premda i dalje shrvan te u snažnu preispitivanju usudi se društvo malo nasmijati, pa ispriča kratku anegdotu:
„Dođe frend sa posla i umoran razmišlja samo kako bi se odmorio. Ali sin ga uporno žica u stilu 'ajmo se tata igrati'. Ne bi sine, reko' tata je umoran, ali sin je uporan pa nastavi: 'ajmo se tata igrati', 'ajmo se igrati lego kockicama'. I veli ti tata sinu: 'dobro sine, ja ću se igrati LEGO, a ti se igraj sa KOCKICAMA'!“
Val smijeha ponovno je zamišljenog Djeda postavio u visine kojih je bio dostojan, ali on odluči još jednom, za sreću zasvirati o iglu. No nekako nespretno kao da se ustima spotaknu i osjeti kako mu igla kliznu kroz grlo. Preneražen zavapi upomoć.
Na putu prema bolnici, korio se zbog svoga pretjerivanja i ponovnog izazivanja sudbine. Posebice što je pri prijenosima nogometnih utakmica ne jednom čuo životnih filozofija koje su se već odavno utkale u njegov bitak. Kako li je samo zaboravio onu najvažniju:
„Iskusan igrač ne srlja već zna smiriti loptu. Ta, iskustvo ga je naučilo da zalutali metak najčešće ubija!“
