Đokić: Histerija koja se stvara oko korone je bolesna

Predsjednik žirija nagrade Tito Strozzi Branimir Pofuk naglasio je da Jadranka Đokić uvjerljivom interpretacijom Nastasje Filipovne, koja se lomi između dvojice muškarca i fatalno utječe na sve oko sebe, potpuno dominira scenom te da "izazovnom glumačkom energijom kroči kompleksnim bravurama i bogatim koloritom s lakoćom iskazuje širok emocionalni luk od ciničnosti i osjećaja krivnje preko dijaboličnosti sve do ludila; izvedba je misaono poticajna jer u interpretaciji nekonvencionalne Nastasje Filipovne pokazuje hipokriziju društva".

Kada smo 23. veljače 2018. godine, točno na dan premijerne izvedbe najpoznatije Shakespeareove drame "Kralj Lear" u zagrebačkom HNK-u, s Predragom Mikijem Manojlovićem u naslovnoj ulozi, razgovarali za Glas Istre s Jadrankom Đokić, koja je u toj predstavi glumila najmlađu kraljevu kćer Cordeliju, otvorili smo i pitanje koliko taština razara čovjeka, a zbog izostanka Cordelijina laskanja ocu. Prenijeli smo joj tada rezultate jednog svježeg istraživanja da na laskanje "padaju" najviše obrazovane osobe.

- To me ne čudi. Taj prisutni dječji princip: vrijediš onoliko koliko te drugi prihvaća i potvrđuje. Teško je i strahovito, valjda, suočiti se sa svojim nesavršenostima. Obično se iza arogantnosti i samouvjerenosti kriju krhkost, nesigurnost, nedostatak ljubavi i osjećaja nevoljenosti. I najmanja kritika dovodi do bijesa, povrijeđenosti i osjećaja odbačenosti. Gubljenja tla pod nogama, jer se stvorena slika o sebi poljuljala. Taština je otrov! Jednostavno sprečava osobni, duhovni razvoj i napredak osobe, što znači da je teško ostvariti svoj puni potencijal. Zagledati se u sebe, potražiti odgovore iznutra, odbaciti iluzije o tome tko vjerujemo da jesmo, nadići vlastiti ego dovelo bi do onoga što je ostalo, do onog što stvarno jesmo. Međutim, ta jedna lažna, krhka slika sebe jedina je sigurnost za koju se čovjek drži. Kada se ta slika sruši, dolazi do razaranja ustroja cijeloga bića. Što je, zapravo, šansa za mir i spoznavanje samog sebe, kazala nam je tada.

Dobar je to duhovni okvir za razgovor s umjetnicom koja se u glumu zaljubila za stasanja u Dramskoj skupini Istarskog narodnog kazališta.

- Za kraćeg govora prilikom primanja nagrade Tito Strozzi izjavili ste i ovo: "Vremena su nikada teža za bavljenje umjetnošću, no i nikada važnija". Možete li pojasniti taj svoj stav?

- Sve je van normalnog slijeda stvari. Treba biti jako strpljiv, fleksibilan i brzo reagirati na izmjene. S obzirom na okolnosti, to nije uvijek lako. Zahtjeva žestoki napor svih da se ispune zadani zahtjevi i održi, recimo, jedna predstava. Međutim, kada vidiš kazalište ispunjeno ljudima koji dva-tri sata sjede pod maskama (tu mislim na one kuće koje rade i imaju uvjeta prema epidemiološkim mjerama primiti ljude), onda shvatiš koliko to ima smisla i kako je ljudska potreba za duhovnom hranom velika i nasušna jer pomaže u najstresnijim okolnostima održati zdrav razum.

- Za televizijske dodjele Nagrade hrvatskog glumišta poručili ste na koncu: "Volite se, pazite jedni na druge i čuvajte zdrav razum". Koliko je silni medijski pritisak pa i panika oko korone pretjerana i štetna? Koliko nam je kao društvu nužna, za što se zalaže ugledni psihijatar dr. Robert Torre, dedramatizacija korone?

- Cijenim dr. Torrea, ne mogu se mjeriti sa znanjem i spoznajama koje on kao stručnjak uviđa i sigurno ih bolje tumači. Ali na tragu toga, nemam televiziju, što je prilično utjecalo na moj mir. Portale pogledam jednom u dva-tri dana da ostanem donekle u tijeku s događanjima. Ali čim me napadnu ti fatalni i dramatični naslovi, isključujem se. Ništa lijepo ni pozitivno, samo natjecanje u negativnosti iz sata u sat. Ta histerija koja se stvara je bolesna. Hrani ogorčenost i frustraciju, proizvodi paralizirajući strah i čini nesigurnima one koji su se ionako već ustrašeni davno povukli u čuvanje žive glave. Gomilaju se informacije koje ne znamo niti kontekstualizirati jer o njima vrlo malo ili ništa ne znamo, pa one samo dodatno potpiruju našu maštu i osjećaj panike. A jedino što možemo i trebamo je nastaviti živjeti život i ne prestati biti ljudi jedni spram drugih. Naravno da virus postoji, da se treba odgovorno ponašati prema sebi i ljudima koji nas okružuju, ali tu paniku primjerenu smaku svijeta, koja od ljudi radi nervozne ustrašene pse koji grizu od straha, valja prizemljiti.