GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Goran Bogdan: U Beogradu nisam ružnu riječ čuo zato što sam Hrvat

Goran Bogdan: U Beogradu nisam ružnu riječ čuo zato što sam Hrvat
INTERVJU
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 06.12.2020 / 18:13
Autor: SEEbiz / Večernji list
INTERVJU - Goran Bogdan u posljednjih se nekoliko godina prometnuo u jednu od najvećih glumačkih zvijezda na prostoru bivše Jugoslavije.

Može li se u isto vrijeme biti Hercegovac, liberalan i živjeti u Beogradu? Goran je dokazao da može.

Prenosimo dio intervjua kojeg je objavio Večernji list.

Jednom si mi rekao da u Hrvatskoj i Srbiji vlada istost?

Apsolutno. S tom razlikom da je Europska unija ipak određene stvari pokrenula u Hrvatskoj. Sjetimo se kad smo ulazili u EU i kad su mnogi cviljeli da ćemo izgubiti identitet. Ma fućka se nekome za naš identitet, jedino ga sami od sebe možemo izgubiti. E, to se danas događa u Srbiji. Danas, kada je znanje postalo široko dostupno, sistemi se bore protiv znanja kako bi stvorili šum kanala. Buku koja nam ne da da vidimo kanale iz kojih ćemo učiti. I čovjek, da bi se spasio, mora ući u neku grupu, pleme. Mali čovjek zabija glavu u pijesak samo da bi njegova muka prošla. No postaje još tužnije kad zabije glavu da bi mu prošao život. Onda postaje svrha samo – roditi se, umrijeti i najesti se između toga.

Bi li tebi kao Hrvatu, Hercegovcu, odrednica Europljanin na nekom sljedećem popisu stanovništva bila prihvatljiva?

Nisam za nacionalnu koncepciju, intimno je baš i ne razumijem. Ne mogu shvatiti da nešto što mi je rođenjem dano može biti toliko važno. Da se razumijemo – ja od toga ne bježim, strastveni sam navijač Hrvatske, ja sam u Beogradu glasno i svim srcem navijao za Hrvatsku. Ali ja o ovome razmišljam samo kad me netko pita. Dakle, bih li se ja odredio? Zašto bih se uopće određivao? Ja sam Goran Bogdan, sin Šimuna i Milke, brat petero svojih braće i sestara. Ali da, ja jesam Europljanin i mislim da je ono što Europa radi najbolje što imamo na Zemlji. Europa smeta svima u tim globalnim ekonomskim igrama. Duhovno i fizički ona mi je najbliža.

Vratimo se malo u prošlost. Čega se prvo sjećaš u životu. Rođen si u Širokom Brijegu ili u Mostaru?

- U Širokom Brijegu. U ambulanti preko puta kafića u kojem sam kasnije radio kao konobar. Sjećam se djeda, bake, Pecare (kvart u Širokom Brijegu), pokojne tete Gordane, sjećam se vrtića u kojem je baka radila, sjećam se sela Jara kod drugog djeda i bake, prve krađe trešanja. U Širokom Brijegu kino postoji od 1948., jesu li i tebe roditelji, kao što su mnogu drugu djecu, nedjeljom vodili na misu pa poslije toga na matineju? E, baš smo tada osamdesetih išli na misu! Dakle, rijetko. Ali nešto kasnije, 1991., ja sam bio potpredsjednik Franjevačke mladeži. I onda sam u tom poratnom beznađu otišao studirati u Zagreb sa 17 godina. Stari moj nije znao tko je tko i kupio je garsonijeru od Vjeke Sliška u Kozari Boku. Ipak, super mi je bilo tamo, obožavam taj dio grada. Ali ja iznad svega volim Hercegovinu, želim raditi i živjeti za nju, bliska mi je i osjećam se dobro kad sam dolje. Široki Brijeg u poratnom je kaosu dospio na glas kao netolerantna sredina, no posljednjih dvadeset godina tamo egzistiraju filmski i glazbeni festivali koji su se po kvaliteti, organizaciji pa i toleranciji pokazali svijetlim primjerom na brdovitom Balkanu. Široki Brijeg ima tu sliku desničarskog kraja, ali ima i puno nas koji tu ne pripadamo. Kakvih tu sve ima festivala, bendova, pa mi dolje stvaramo ozbiljne kulturne iskorake. Široki Brijeg najnormalnija je sredina koja, kao i svaka druga, ima više lica. Čak sam uvjeren da smo kozmopolitskije mjesto od mnogih drugih sredina.

Bajaga je svirao na tvom festivalu nekoliko dana nakon što mu je koncert zabranjen u Karlovcu…

Kod mene u žiriju bili su Dragan Bjelogrlić, Sergej Trifunović, vladika Nikodim bio je dva puta na festivalu, Jasmila Žbanić. Mi smo New York.

Kad smo razgovarali posljednji put, razgovor je prekinuo poziv tvog djeda Karla Rotima, koji je u međuvremenu umro. S njim si imao posebnu vezu – je li ona bila isključivo rodbinska ili i intelektualna?

- Moj mi je djed nešto najbliže što sam imao. Od mog rođenja bili smo zajedno. Dok sam snimao „Fargo“ u Kanadi, čuli smo se tri puta dnevno. Morao je svladati Viber, ali i vremensku razliku Calgary – Široki Brijeg, a to je osam sati razlike. Dok smo bili u izbjeglištvu u ratu, on je, da bi nas prehranio, položio za instruktora vožnje u Omišu. Naučio je i njemački sa šezdeset i nešto godina da bi išao tamo predavati i da bi nam slao novac. A najbolje je kad sam polagao javne financije – on je isprintao moju skriptu i naučio cijeli predmet pa, kad smo išli na njivu kopati, cijelo bi me vrijeme ispitivao.

I po ocu i po majci si Hercegovac, vjerojatno su i korijeni duboko hercegovački, no možeš li za sebe karakterno i svjetonazorski reći – ja sam pravi Hercegovac?!

- Apsolutno, ja sam pravi Hercegovac. Koji podržava gej brakove, koji nije protiv pobačaja, ja sam najpraviji Hercegovac na svijetu. Shvaćaš?

Shvaćam ja, ali ne znam hoće li shvatiti drugi.

Ma ne zanima me kako tko što shvaća.

A jesi li se nekad stidio postupaka nekih Hercegovaca?

Kako se ja mogu nekoga stidjeti, kakve on veze ima sa mnom? Reći će ljudi: “On je tvoj, iz tvog je mjesta”. Kad bi me boljelo što će ljudi reći, ne bi me bilo nigdje. Moj je tata pravi Hercegovac koji bi sada trebao postati akademik, rektor Strojarskog instituta u Mostaru. Moja mama predaje matematiku i prava je Hercegovka. Moja pokojna tetka predavala je psihologiju i prava je Hercegovka. Moj djed, koji je napisao osam knjiga – oni su svi redom pravi Hercegovci. Ja da se stidim nekoga zato što je rođen u istom mjestu kao i ja i napravio nešto loše? Pa nije on moj, jer samo ja mogu kazati tko je moj, a tko nije.

Kako si dospio u Ministarstvo financija? Nisam to ni znao dok nije Jergović u Nedjelji o tome pisao.

- Bio sam državni stipendist Ekonomskog fakulteta za magisterij iz makroekonomije. To sam volio i bio sam dobar u tome. I dobio sam poziv iz Ministarstva financija da dođem raditi kod njih kao analitičar. Tada je Ivan Šuker bio ministar, došao sam na razgovor i trebao početi čim završim civilnu vojsku. I pred sam kraj isteka vojske koja je trajala osam mjeseci uhvatio me strah: “Gorane, imaš 24 godine i sad ćeš se zakopati u poslu bez uzbuđenja koji ćeš guliti do kraja života”. Kako sam se dugo bavio amaterskom glumom, htio sam barem pokušati napraviti iskorak. Za novi posao već sam imao odijelo, dobio sam kožnu torbu od roditelja i samo sam se trebao ušetati u Ministarstvo. No tada sam skrenuo s ceste i otišao na prijamni iz glume a da nikome nisam javio. Htio sam samo sebi dokazati – evo, probao sam, nije išlo, jebiga, ajmo kod Šukera. Ali ujutro u novinama objavilo – upali Goran Bogdan, Petra Sanader… No kuhalo je u meni i dalje, sve do dan prije odlaska na posao još nisam bio odlučio što ću. I onda me otac nazvao i rekao: “Đe si, glumac?” I tu je prelomilo, na kraju nisam ni otišao u Ministarstvo, prvi radni dan nazvao sam ih, ispričao se i rekao da sam otišao u neki drugi svijet.

Sanjaš li o nekom mirnijem životu, obitelji, životu bez stresa, u nekom drugom poslu? Ipak si diplomirani ekonomist i valjda ćeš znati s novcem?

- Nisam baš iskoristio svoje ekonomsko znanje da bih bio ekonomičan s novcem. Ali ponekad sanjam o mirnijem životu, o tome da kupim zemlju u Hercegovini i zasadim smokve. Jer sam cijeli život bio s djedom na njivi, mislim na život prije glume, s time da na njivi nisam glumio, nego radio. I nikada nisam bio mirniji nego tada. Ali onda se sjetim prvog trenutka kad se na sceni sve posložilo, nije bilo ljepšeg osjećaja u životu. Kad se dogodio taj neki twist koji mi je pokazao prstom – ovo je tvoj put, Gorane. Moj je pravi mir na setu. Ja volim mir koji počinje vrtoglavim buđenjem u pet ujutro, a nastavlja se adrenalinom s filmskom ekipom. To je moj život. Svi samo govorimo o tome kako nas je pandemija upropastila.

Je li tebi ova situacija u ljudskom smislu ipak otvorila i neki kanal koji ti je popravio život u nekom segmentu?

- Ja sam u isto vrijeme i socijalan i asocijalan, i introvert i ekstrovert. Uvijek sam volio skakanje okolo, putovanja, i mislio sam da sam cijelim bićem takav. Ali kad je proljetos bio prvi lockdown i kad sam ostao zaključan u Zagrebu, shvatio sam koliko sam zapravo kućni tip. I kada se otvorilo, dugo se nisam vratio na ulicu. Volim i kafanu i ljude, ali počeo sam uživati i u kući, u miru. Ja na setu inače čitam najviše knjiga, u pauzama, to sam naučio još na ekonomiji, da bolje funkcioniram kad je pritisak. A u pandemiji nisam pročitao nijednu knjigu, ali bio sam sretan. Više mi je odgovaralo biti kod kuće nego vani. Iako i kući zna biti lom i završiti isto kao i vani.

Gdje je tvoj dom?

- Iako živim u Zagrebu, ja sam ovdje gost jer sam iz BiH. Kao što sam gost i u Beogradu, u kojem u posljednje vrijeme provodim mnogo vremena. A i kada dođem u Široki Brijeg, sada sam gost. Ja sam Ciganin, nemam zemlje, moja je zemlja autocesta. U nekim od proteklih životnih intervjua u Večernjakovoj Nedjelji Igor Mandić i Pero Kvesić govorili su da je Hrvatska propali projekt. S Igorom sam se družio, volim ga, ali ja ne smatram da je Hrvatska propali projekt. Jer ovo je put. Naravno, ima još puno posla, ali ima potencijala, samo treba kroz sito malo protresti stvari. Ja ne vidim Hrvatsku kao Orbanovu Mađarsku, mi smo drukčiji, Hrvatska ima kozmopolitski štih, iako nas neki dijelovi stalno vuku u stoljeće sedmo. Ali taj desni populizam globalni je trend. Nas ne muči Titova, Tuđmanova ili Isusova slika u učionici, nego naša slika u ogledalu, nas je najviše stid nas samih, kao da nemamo snage postati jaki. Moj je osjećaj da Hrvatska unatoč toj mani ide naprijed.

Jedan si od rijetkih optimista.

- Ponekad, ne baš uvijek, jer nekad u meni prevlada to što ja volim narod, ljude, kafanu. Na stranu dojam koji ostavlja buka iz medija i društvenih mreža, kad sjednem s braniteljima, stvorim za stolom najliberalniju priču na svijetu. Nakon dva piva dođemo do esencije. A sa strane se sve čini nepomirljivim. Mislim da je hrvatski čovjek u suštini svoje prirode dobar, on se traži, bori se, ali ne samo Hrvat… Pa ja sam živio u Pirotu mjesec dana, Priboju, u Boru, kako su to samo fini i dobri ljudi. Ali mi nemamo tu sliku Srbije i Srba, mi imamo umjetnu, lažnu sliku da su tamo svi četnici. Ja nikada nisam ružne riječi čuo u Srbiji zato što sam Hrvat. Nijednom.

Kakav je bio tvoj susret sa stvarnim likom iz „Oca“, kod koga je bilo više emocija?

Sreli smo se na premijeri u Kragujevcu. Ali bio je to običan, normalan susret. Čovjek vodi svoju bitku, nije on iz ovog svijeta. Ima pametnijeg posla od ovih naših zanosnih buržujskih tema kojima se mi bavimo. On se s pravom bojao da će mu film odmoći, a ne pomoći. I čini se da je i ispalo tako.

Tagovi: Goran Bogdan, Sergej Trifunović, Srdan golubović, Hercegovina, Široki Brijeg, Beograd
PROČITAJ I OVO
Šest knjiga u užem izboru za Nagradu Predrag Matvejević
KNJIŽEVNOST
Šest knjiga u užem izboru za Nagradu Predrag Matvejević
ZAGREB - U uži izbor za Nagradu Predrag Matvejević koja se dodjeljuje za književno djelo, bez obzira na žanr, koje odražava vrijednosti uključivosti, otvorenoga društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora, ušlo je šest knjiga, a dobitnik nagrade bit će poznat 25. listopada.
Michael Caine demantira odlazak u mirovinu
DEMANTI
Michael Caine demantira odlazak u mirovinu
LONDON - Legendarni glumac, Sir Michael Caine dao je intervjuu za BBC Radio 5, a neke njegove izjave bile su krivo protumačene te su mnogi zaključili kako se u svojoj 88. godini povlači iz glume. Međutim, glumac je objavom na Twitteru svima jasno dao do znanja: 'Još uvijek ne idem u mirovinu'.
Beatlesi se vraćaju ove jeseni
IKONE
Beatlesi se vraćaju ove jeseni

LONDON - Beatlesi se vraćaju ove jeseni novom knjigom, remiksiranim zadnjim albumom i dugo očekivanim dokumentarnim filmom koji bi trebao baciti novo svjetlo na njihov raspad.

Mreža festivala Jadranske regije na 19. ZFF-u
FESTIVALI
Mreža festivala Jadranske regije na 19. ZFF-u
ZAGREB - Nakon Proljetnog izdanja Festivala u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, posebnog regionalnog festivalskog okupljanja pokrenutog na inicijativu Sarajevo Film Festivala, uspješna suradnja nastavlja se i ove jeseni na 19. izdanju Zagreb Film Festivala uz poseban program s izborom najboljeg od trenutačnog europskog filma uz dodatak jednog remasteriziranog jugoslavenskog klasika.
Film o Tomi Zdravkoviću napokon i u hrvatskim kinima
FILMOVI
Film o Tomi Zdravkoviću napokon i u hrvatskim kinima
ZAGREB - Film o legendarnom Tomi Zdravkoviću koji je dosad vidjelo više od 600.000 ljudi, u Hrvatskoj će se ekskluzivno prikazivati u Cineplexxu i odabranim kinima od 21. listopada
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE