U svijetu klasičnih ženskih dramskih likova, karakter Hedde Gabler je poput sfinge. Ona je enigma, i taj misterij koji do danas sadrži njezin lik razlogom je što je "Hedda Gabler” Ibsenovo najizvođenije djelo na svjetskim pozornicama. I koju god interpretaciju i motivaciju iznađemo i odlučimo je slijediti, uvijek ostaje nešto duboko, u nekom sloju ispod, što izmiče,. Jedino nas možda još Medejina dramska situacija stavlja u tu poziciju gdje uvijek ostaje lebdjeti nešto neobjašnjivo, izvan izmičući našem dosegu.
No, Hedda Gabler je zasigurno najmoderniji kasični dramski ženski lik s kojim senzibilitet našeg vremena najbliže korespondira. Njezina egzistencija na sceni je veliki, munchovski krik za intenzitetom i konstanta njegovog izmicanja, i odvija se takvom brzinom akcije koju kao svoj prirodni ritam prepoznaje tek naše vrijeme. Mnogi su bitni motivi koji je čine izrazito suvremenim dramskim likom i interesom. Njezina subverzija vrlo je suvremena, a filozofija dosade doima se kao aktualni i akutni hitni slučaj.
Ona želi zabavu,flerta s opasnošću, rizikom, osjećajući gotovo prisilni impuls za poništenjem ispunjenja, ikakvog postignuća. U njoj fijuče bitka s gotovo svemirskom dosadom, a istovremeno se tupom, neartikuliranom boli javlja i opominje nemoć povezivanja. Pojam sreće izblijedio joj je s ostalim banalnostima poput čitanja ili samospoznavanja. Ali ona je i duboko tužna osoba, duboko usamljena, s velikom željom da povuče sve sa sobom u svoju poziciju. Često je tako i antipatičan lik, antijunakinja koju ne možeš držati u jednoj kutiji, bez izmjena perspektive, i po tome gotovo unikatna u galeriji klasičnih ženskih likova.
Destruktivna i nepredvidljiva je energija kojom privlači okolinu, testira njome pojmove humaniteta, odbacujući umorne i iskorištene koji vuku sa sobom previše prošlosti. Žestina poriva za destrukcijom Hedde Gabler transcendira impuls i jasne obrise karaktera uvjetovanog okolnostima, izvan je sfere društvenih reformi. Njezina želja ispražnjena je od konkretnih interesa ili suštinskih i stvarnih ciljeva. Otvorena je njena indiferentnost, ležernost, neosjetljivost, anesteziranost kojima isisava smisao i značenje iz ljudi i vanjskog života. Njezin um konačno korodira, izbijeljuje svaki materijal od kojeg je sastavljen odnos, poštivanje, moralne odluke za budućnost. Neće ostati ni mrlje slabog ili uobičajenog sentimenta, ni točkice pripadanja. Zašto nastavljati s obitelji i posljedično rasom, zabavno je jedino kako ne upasti u tu zamku kontinuiteta i čekati što će biti dalje - razmišljati će karakter u koži Hedde Gabler. Ujedno anulirajući tim novim ženskim skepticizmom u prirodi poznatu i među spolovima dogovorenu žensku perspektivu i funkciju. Hedda Gabler jasno se ocrtava kao egzistencijalistička drama, a Ibsen kao da je njome otvorio pandorinu kutiju našeg vremena.
Slijedom tih motiva predstava će uspostavljati referentnost s našim vremenom u kojem smo artikulirano ili neartikulirano prepuni anksioznosti i strahova oko egzistencije i pozicije čovjeka. Gledamo (poput Hedde), iskorijenjeni, što će biti dalje jer su stari kolektivni mitovi i uzorci koji su nam omogućili izgradnju velikih i kompleksnih društvenih struktura izblijedili i urušili se, a novi su za sada krajnje individualizirani. Hedda Gabler je poput života/svijeta koji nas okružuje, zastrašujuće brzine promjenjivosti i potencijala stvaranja i razaranja, u kojem mozak vodi bitku upravljanja. A čiji se neizvjestan rezultat i odluke, iako toga možda i nismo svjesni, tiču konačno i opstanka i produžetka naše vrste.
KAZALIŠTE HOTEL BULIĆ
Henrik Ibsen
Hedda Gabler
režija: Senka Bulić
dramaturgija: Vesna Đikanović
glazba: Tomislav Ćurković
kostimografija: Oliver Jularić
scenografija: Silvio Vujičić
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić
oblikovanje tona: Branimir Božak / Ivan Biondić
igraju: Lucija Šerbedžija, Barbara Prpić, Paško Vukasović, Jure Radnić, Dado Ćosić
