Knjiga Pauline Harmange zapalila Francusku

Voli mačke, knjige i čaj. Na nadlaktici ima tetoviranu granatu u staklenoj krletki, šiša se na kratko i pozira fleksajući mišićima. Pauline, po svemu, izgleda kao tipičan fosil svoje supkulture, milenijalska Barbika kakvih u Zagrebu ima na bacanje. No, Pauline je upravo izdala svoju prvu knjigu koja je Francusku okrenula naglavačke, prijete joj i kaznenim progonom. Zbog nje se, gotovo svakodnevno, crta nova geografija psovki i kletvi, a njezine se fotke gledaju zakrvavljenim očima. Ime knjige? "Muškarci, mrzim vas", to jest, u originalu - "Moi les hommes, je les déteste".

U početku je to bila gotovo povjerljiva knjiga, interni bilten od 400-tinjak primjeraka, objavljen u malenoj, nezavisnoj izdavačkoj kući, piše Jutarnji list. No, onda je vrlo pametan i dovitljiv naslov naložio nekog akakijeviča iz francuskog Ministarstva kulture koji je pokušao zabraniti njezino objavljivanje. Rezultat, očekivano, dijametralno suprotan. Francusku je "oteo" Streissandov efekt, najednom su svi htjeli "parče" knjige, pa je Pauline od malog, bijednog izdavača prešla u respektabilni Seuil. Od inicijalnih 400 primjeraka za rodbinu i susjede, Seuil se sprema izbaciti 15.000 novih, friških primjeraka. Državna se administracija, po tko zna koji put, pokazala kao dorasla svakoj situaciji.

Je li ovaj likujući pamflet vrijedio takve muke? Pa, knjiga se čita u jednom dahu, nije potreban doktorat iz intersekcijske borbe da bi se pokopčalo Harmangeino prozelitsko držanje. Ukratko: muškarci su smeće, umjesto da trošite dragocjenu energiju pokušavajući ih educirati, radije se pravite da ne postoje. "Nemojte im pridavati nikakvo značenje", piše Harmange, "to će vam omogućiti da uvidite njihovu duboku nesposobnost. Jednom neosjetljivi na njihovu prisutnost i vještine, zauzet ćemo mjesto koje je s pravom naše".

Slijedom rašomonijade u Francuskoj, Harmange je dobila priliku odraditi hrpetinu intervjua koji su joj dali priliku da nešto preciznije objasni svoj literarni istup. Primjerice, u famoznom Guardianu, koji se svakim danom sve više pretvara u feministički tumblr račun, govori: "Ne vjerujem muškarcima! Kao činjenicu mogu ustvrditi da su većina agresora - muškarci. Kao heteroseksualce, ohrabruju nas da volimo muškarce, no trebali bi imati apsolutno pravo da ih ne volimo. Shvaćam da ovo zvuči kao agresivna, nasilna izjava, no čvrsto smatram da bi nam se trebalo dopustiti da ih ne volimo - u globalu. I da iznimku pravimo samo za rijetke".

Prema Pauline Harmange, da ne bi više bile pretučene i zlostavljane, žene bi, dakle, trebale naučiti živjeti bez svojih porobljivača krvoloka - muškaraca. Osim, dakako, onih koji su mukotrpno dekonstruirali svoju muškost (poput njezina supruga), a potom se dobrovoljno podvrgli trenažnom seminaru šikaniranih osvetnica. A što je s muškarcima koji pristaju uz žensku borbu i zovu se feministima? Harmange i takvima spušta rampu: "Odbijam im vjerovati na riječ! U većini slučajeva muškarci koji tvrde da su feministi to čine kako bi izgledali dobro i kako bi se o njima mislilo dobro (sasvim ispravno rasuđivanje!). Ovo je borba koja im ne pripada, ovdje nije njihovo mjesto. Mogu se solidarizirati s borbom žena, ali se ne mogu nazivati feministima".

Ako vas koncepcija Pauline Harmange naizmjence tjera da zijevate (neki su muškarci lije, drugi gadovi, kakvo otkriće...) refleks je potpuno opravdan. Ne postoji ništa radikalno, čak ni inovativno, a da to već nekim drugim riječima nije rekao nemali broj feministica. Ništa nije opasno. Ni mržnja ni gnušanje, ni čitava hrpetina prežvakanih feminističkih linija o "krvoločnim belogardistima s penisom", sve je već viđeno i revidirano. Konačno, Harmangein esej je svojevrsni propedeutik feminizma za heteroseksualne, dobrostojeće žene. Eto revolucionarnog pamfleta francuske literarne jeseni.

Je li itko začuđen...? Feministički aktivizam je iscrpljen i to je činjenica. Iscrpili su ga, vjerojatno, ovakvi beskonačni, lijeni ispadi maskirani u provokaciju koji su jedno važno društveno pitanje sveli na neumoljivi silogizam, sve uži, reduktivniji i sterilniji. Harmange otvoreno izjavljuje da "više ne sluša glazbu koju su skladali muškarci, niti čita knjige koje su napisali muškarci, niti gleda filmove koje su snimili muškarci". I radikalnije, poput Alice Coffin, još jedne francuske suborkinje u napadu na zdrav mozak, tvrdi: "Moramo ih ukloniti iz naših umova, naših slika, naših prikaza. Moramo ih zauvijek eliminirati". Pravi mali genocid medijske vrste od angažiranih Gestapo-OVACA.

Kako je najveći društveni pokret u povijesti civilizacije, okupljen oko ideje da su žene ravnopravne muškarcu, intelektualno, radno i bilo kako drukčije, skončao ovako žalosno ugušen u plićaku, kao tjeskobna vijest iz crne kronike - kao tijelo utopljeno na pola metra od površine? Kako se potencijalno opasna, nervozna politika klase trampila za, u suštini, konzervativnu, priglupu politiku identiteta?

Ideja da se svi pripadnici jednog spola mogu izvagati na istoj stočnoj vagi i da će jezičac pokazati na isto, otprilike je jednaka onoj da svim feministicama treba malo kurca da bi došle sebi. Bez obzira na to što mislili o klasnoj politici starih vremena, u sebi je makar sadržavala ideal solidarnosti, gdje bi se ljudi svake vrste i pigmenata mogli okupiti i tražiti bolji, pošteniji posao. Suprotno tome, politika identiteta je fašistička i separatistička, dijeli nas na biološke, rasne i spolne okvire i poručuje da se nikad nećemo istinski razumjeti. Moj spol - poništava moj argument.

Da stvari u cijelosti poprime tragičnu notu - čini se da nova sorta feminizma uopće nije tako kobna za muškarce koliko po dosad učinjeni napredak. Harmange kaže da su žene u kontinuiranoj opasnosti. Muško dobacivanje im šteti. Uvrede ih slamaju. Pornografija je prostačka. Politika je namještena. Sport je pun testosterona. Internet treba dezinficirati i učiniti sigurnim. "Povratimo Internet", glasila je jedna od feminističkih kampanja čiji je cilj bio očistiti internet od muških blatnjavih tragova.

Zar nije gotovo komično da su prvoborkinje feminističkog pokreta mukotrpno nastojale zatrti ovakvu sliku krhke, fragilne, viktorijanske žene samo da bi se, ni jedno stoljeće nakon, njezin prašnjavi profil opet iskao na tavanu? Da bi se perverzno pobila ideja o snažnoj, autonomnoj, samosvjesnoj ženi koja se može uključiti u javnu debatu, putem sudjelovati u svim zamkama, svladati ih i izaći pobjednički?

Umjesto toga treba sterilizirati javni prostor - učiniti ga pristojnim za dame. Kako? Cenzurom pornografije (PornHub je izbrisao 80% sadržaja nakon najrecentnijeg MeToo amandmana), cenzurom jezika, reorganizacijom političke sfere tako da više nalikuje Tupperware klubu, a nešto manje životu.

I premda se ponekad ovaj feminizam zaodijeva u radikalni jezik i plasira narativ oštar kao naslov Harmangeina romana, premda može djelovati reakcionarno, premda je pun autoritarnih i militantnih fraza o"razbijanju muške privilegije" i rasturanju patrijarhata, njegov je šmek isuviše bljutav i funkcionira poprilično banalno; možda tek kao žalostan podsjetnik na eru submisivnih žena, čudnih šešira i predimenzioniranih čarapa.