Nakladnik Jesenski i Turk pred slomom

Deset godina poslije, točnije 2019., kada upadaju u financijske probleme, gomilaju tri milijuna kuna dugo i ulaze u predstečajnu nagodbu, sličnim spletom okolnosti izdaju ‘Opasne priče’ Petra Vidova. Do lani, priznaje Nejašmić, trajala je ta opasna priča njihova poslovanja, a onda obrat, režu broj zaposlenika napola, isto i prodajni prostor troškove, kao i broj izdanih naslova... Sada, aludirajući na taj kopernikanski obrat u poslovanju, eto, izdaju Kantovo kapitalno djelo 'Kritiku čistog uma'.

S Mišom Nejašmićem, sociologom i ‘poduzetnikom s Filozofskog’, kako bismo ga bez cinizma okarakterizirali, vlasnikom kultnog izdavača društvene i humanističke literature te antikvarijata Jesenski i Turk, našli smo se u njegovom uredu na Peščenici. Smjestili su se nedavno u radničku zonu ulice Jure Kaštelana, između dućana sanitarijama i trgovca klimama. Nejašmić kaže, motajući cigaretu, da ga to ne uzrujava. Nije ga uzrujalo ni to što su nakon 25 godina poslovanja morali prodati zgradu na Trešnjevci, gdje su zadnjih 20 godina bili smješteni, kako bi pozatvarali sve kredite i dio dugovanja, piše Jutarnji list.

- Ne, prodaja me nekretnine nije pogodila, nisam taj tip poduzetnika koji bi se toga držao kao nekog statusnog simbola - ističe.

Na pitanje što vozi pokazuje spremno kroz prozor na parking – srebrenu Seat Alteu staru deset godina. Sliježe ramenima.

Uglavnom, Nejašmić je tip koji će reći rečenice kao "knjige su kapital koji se ne može baš tako lako izračunati" ili “što je nekretnina ako ne novac u drugom agregatnom stanju”. A taj im je novac krajem 2019. itekako trebao. Prvi put u četvrt stoljeća poslovanja Jesenskog i Turka zaposlenicima su kasnile plaće dva mjeseca.

- Bilo je to šokantno i stresno stanje. Opcija je bila da možda uđemo u nova zaduživanja, ali ja psihički nisam mogao izdržati traumu hipoteke i novog kredita te rizik bi li ga banke uopće i odobrile – otkriva Nejašmić koji su sve scenariji prethodili kraju 2019. kada je konačno prelomio da njegova tvrtka mora ući u predstečajnu nagodbu.

Tome nisu kumovali samo dugovi kojih je, prema rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu iz siječnja ove godine, Jesenski i Turk namakao tri milijuna kuna, a koji su bili nenaplativi, već i poslovni rezultati: U 2019. ostvarili su gotovo pet milijuna kuna prihoda, 40 posto više nego godinu ranije, ali od prodaje knjiga su ostvarili tek 2,7 milijuna kuna, neznatno više nego godinu prije. Međutim, troškovi poslovanja i osoblja te su godine bili 3,7 milijuna kuna, a to znači da su bili milijun kuna kratki što su na koncu morali pokriti nekretninom. Rasprodaja imetka bila je vatrogasno rješenje.

- Nekretninu sam preživio, ali ono što me najviše pogodilo te godine jest zatvaranje knjižare RiBook u Rijeci nakon više od deset godina na toj lokaciji – govori.

Naime, prije ulaska u predstečajnu nagodbu, Nejašmić je konačno odlučio i da se njihova riječka knjižara RiBook nakon 11 godina mora zatvoriti. Sjedio je unutra, prisjeća se, s dvoje zaposlenika, dobrih poznanika i – plakao.

- Odlazak ljudi, mojih zaposlenika i kolega bio mi je pet puta teži nego prodaja nekretnine. Ja poznajem sve svoje zaposlenike, nismo mi tvornica od 250 ljudi - govori.

Ta knjižara u Rijeci, koja je godinama poslovala na rubu, samo je jedan detalj kako je Nejašmić, umjesto zaradi, prednost uvijek davao kulturnom značaju. Kako priča, iako je ona bilježila milijuna kuna prometa godišnje, imala je nešto veće rashode – milijun i četrdeset tisuća. Tih 40 tisuća kuna što se prelijevalo onda mu se nije činilo toliko značajno da bi gasio poslovnicu. Ali malo po malo...

- Znali smo da je knjižara gubitaš, ali je bila lijepa i potrebna. I sve smo tu napravili kako treba, nismo bili rastrošni, nismo stavljali zlatne kvake na vrata, ali, k vragu, nije funkcioniralo. U deset godina iz Rijeke se iselilo i 20 tisuća ljudi. Priznajem, puno puta kada sam trebao postupati po pravilima ekonomije, ja sam išao po pravilima života – priča iskreno.

Usprkos zatvaranju knjižare i prodaji nekretnine poslovanje Jesenskog i Turka te je godine još uvijek plesalo na rubu. Nejašmiću je ostao rep od tri milijuna kuna i ukupno 43 vjerovnika. Kao vjerovnik kojem duguju dva milijuna kuna našao se tu izdavač Antibarbarus potom, Porezna uprava s 426 tisuća kuna, a HGK je potraživala 14 tisuća kuna u zakašnjelim članarima, među ostalima.
A našli su se tu i neki minorni vjerovnici – Hrvatska pošta s 34 kune i Kaufland s 91 kunom. Srećom, kada je prije dva mjeseca donesen konačan plan restrukturiranja, kojim bi vjerovnici Nejašmiću otpisali polovicu dugovanja, a ostatak tražbina primali u ratama kroz narednih 48 mjeseci, za to je glasalo više od polovice vjerovnika (25) koji su držali i 80 posto tražbina.

- Bila je to zaista radikalna odluka, da prođemo tu katarzu predstečajne nagodbe. Naravno, meni je trebalo malo vremena da pređem preko te riječi ‘stečaj’ na koju sam gledao kao poraz, ali kada sam pročitao zakone shvatio sam da je to, zapravo, rješenje – priča.

A to rješenje izgleda ovako: ako se zanemare oni dugovi koje Jesenski i Turk ima prema svojim tvrtkama kćerima, Superknjižari i nakladniku Arkzin, a ostali vjerovnici otpišu polovicu, ostaje mu ukupno oko 600.000 kuna koje će morati vratiti u 48 rata – po 12.500 kuna svaka do 2025.

- U svakom slučaju, takvo jedno iskustvo te prisili da se potpuno ogoliš i sam sebi priznaš svoje gubitke – navodi.

Dovelo je to sve Jesenski i turk do toga da 2020. naprave bolne i oštre rezove. Smanjili su broj zaposlenika s 13 na sedam. Srezali tri radna mjesta u nakladi, a tri u antikvarijatu. Također, broj naslova koje godišnje izdaju spustili su sa 65 u prosjeku na 33, koliko su izdali lani, odbacujući one ‘ekonomski’ neperspektivne.

- Da to kažem u rečenici, moj odgovor ‘ne’ povećao se tri puta u odnosu na lani – ilustrira.

Također, srezali su i troškove telefonije, ali i prodajnog prostora. Umjesto 19 tisuća kuna u najamnini plaćaju sada devet tisuća kuna, a orijentiraju se više prema internet prodaji, u okviru Superknjižare, inače prve hrvatske online trgovine knjigama. Inače, tamo su u ovoj koroničnoj 2020. ostvarivali 70 posto prometa.

Nejašmić ne bježi od činjenice da nije najbolji menadžer. Kaže čak da je puno puta "prevladao knjigoljubac u njemu, a ne matematičar" nauštrb profitabilnosti, ali smatra također da su poslovanju njegove tvrtke, kao i onom ostalih izdavača, jednako kumovali potresi u nakladničkoj branši u zadnjem desetljeću na koje nitko nije mogao utjecati. Recimo, uvođenje poreza od pet posto na knjige tamo 2013., potom odluka zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da se školski udžbenici učenicima daju besplatno, što je antikvarijatu izbilo 50 posto godišnjeg prometa, a onda na kraju i propast velikog Algoritma 2017. koji im je ostao dužan milijun kuna koje nikada više nisu vidjeli.

- Ja sam u to vrijeme bio predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara te sam svakodnevno radio da se nakon Algoritma izbjegne potpuni slom nakladničkog tržišta. I na svoje sam oči onda vidio sve laži, političke spletke i slabost institucija. Imao sam previše informacija, bio sam prezasićen time – govori.

Detalje o političkim zakulisnim igrama u nakladništvu, ipak, nije htio iznositi, ali je rekao da je jasno da “lova nije u izdavanju sociološke I filozofske literature”.

- Mi smo samo kulturološka dekoracija, kreteni, nismo nikome konkurencija, to je jasno, a pravi je biznis u udžbenicima, to više-manje svi znaju, u što mi ne ulazimo – ističe.

Drži se Jesenski i Turk, u najvećoj mjeri, knjiga iz društvenih i humanističkih znanosti. Ključno je pitanje stoga kako pomiriti, s jedne strane, izdavanje svih onih naslova koji su važni za jednu kulturu, a s druge strane, činjenicu da to neće doprijeti do široke publike, a nerijetko će izdavaču ostaviti minus u blagajni?

- Da je netko iznad mene u tvrtki već bi mi dosad dao otkaz (smijeh). Ali, gledaj, iako smo ludi, nismo glupi, znamo da s knjigama koje izdajemo ne možemo tržišno poslovati. I možemo mi sutra reći da nećemo izdavati poeziju jer to nije ekonomski isplativo, ali što ako je to vrijedno za kulturu, jezik, um? - pita.

Odgovor je, dakako, nije sve u novcu, veli, pa čak ni za ekonomiju. Kao čovjek lijevog senzibiliteta, ekonomiju on vidi kao “matematiku kroz vrijeme”, a zakon tržišta, kakav se u nas pokušava propagirati, ne može se primijeniti na sve. Svoj je lijevi svjetonazor, sjeća se, utvrdio još kao mladić kada je, radeći sezonu u Makarskoj i Splitu gdje pohađao srednju medicinsku školu, pekao kruh u jednoj pekarnici od deset sati uvečer do šest ujutro.

“To je bio najteži posao koji sam ikada radio”, priznaje.

A radio je poslije i kao dobrovoljni vatrogasac, medicinski tehničar, knjižar, a da bi kao apsolvent sociologije, s 25 godina, pokrenuo svoju nakladničku kuću – Jesenski i Turk.

Kao onda, i sada se Nejašmić tvrdoglavo bori za izdavanje ‘teške’ literature znajući, svjesno ili nesvjesno, da neće polučiti veliki financijski uspjeh. Računa on to na duge staze. Kantova 'Kritika' neće planuti s polica knjižara, ali će uvijek, kroz vrijeme, naći svoju publiku. Naravno, potkrade se, kaže, tu i tamo kulturno značajan, ali financijski potpuno promašen projekt. Jedan je takav, prisjeća se, kapitalno djelo američkog Rusa Pitirima Sorokina od 850 stranica ‘Društvena i kulturna dinamika’ koju su izdali 2017. po cijeni od 299 kuna. Na toj je knjizi četiri godine radilo sedam ljudi, a prodano je do danas jedva 350 primjeraka. Polovica. Sada se, veli Nejašmić, može naći na rasprodaji za 80 kuna.

"To jedva pokriva troškove", priča.

Na primjeru jedne knjige koja u knjižari, recimo, stoji sto kuna Nejašmić daje izračun pokazujući koliko je posao nakladnika osjetljiv: budući da je minimalni rabat za knjižare 40 posto, nakladniku u startu od 100 kuna ostaje samo 60 kuna na koje može računati. Od tih 60 kuna podmiruje sve. Deset kuna odmah oduzima distribucija, a deset kuna podmirenje autorskih prava. Od preostalih 40 kuna financira prijevod, grafiku, tisak i marketing, a ono što eventualno ostane je nakladnikova zarada.

- Od toga se mora uzeti i simbolična kuna jer računamo da će određen broj knjiga bi izgubljen u bespućima povijesne zbiljnosti – dodaje.

Dakle, vodeći se isključivo logikom tržišta, knjiga poput one sociologa Sorokina nikada ne bi bila izdana. Previše muke za premalo novca. Štoviše, za nakladnika je, veli, najjednostavnije naći pedesetak naslova 'jeftine' literature i na tome sigurno zaraditi, ali on takve kompromise nije htio raditi. Uostalom, takvih je naslova, od tri tisuća novih knjiga koliko se godišnje u Hrvatskoj otiska, barem polovica. Isto tako, napominje, svoje dvije knjižare, onu u Preradovićevoj i Novinarskom domu, nikada nije htio pretvoriti u mjesta gdje je “više olovaka, kemijskih i šarenih artikala, nego knjiga”.

- Jasno, kao poduzetnik moraš raditi neke kompromise, a imaš i odgovornost prema svojim zaposlenicima, njihovim plaćama pa moraš u svaki projekt ulaziti racionalno. Ako je nešto vrijedno objavljivanja, ali nema ekonomsku isplativost, onda je na tebi da je osiguraš i nađeš način – govori.

Na pitanje za kraj koliko na probleme nakladnika, prema njemu, utječe činjenica da, kako su to zadnja istraživanja pokazala, gotovo 50 posto Hrvata ne čita, Nejašmić odgovara – da to baš i nije tako.

- Ljudi čitaju više nego ikad prije, ali ne knjige. Svi su danas baždareni na manje forme, kratke članke i statuse na društvenim mrežama. Veliki broj ljudi nema vremena i strpljenja za ostalo. Molim te na kraj članak stavi ‘ovu rečenicu nitko neće pročitati’, čisto eksperimenta radi – traži Nejašmić.