Milanu je pozlilo nakon nastupa na festivalu u Budvi što je bio njegov zadnji kontakt s publikom. Tijekom izvođenja pjesme „Anestezija“, jasno je bilo da jedva stoji na nogama i da artritičnim pogledom pokušava da skine masku sudbine. Već tada ga je polako obavijala aura smrti kidajući mu dušu do granica besmisla. Umro je dva mjeseca kasnije.
„Ja Tebi čitam zadnje slovo. Ja Tebi, a ko meni!? Sada si otišao da bi se negde rodio. Zvuk, snaga i energija! Ti čuješ sad! Rastanak i ponovni sastanak. Puno ljubavi je zauvek otišlo s Tobom. To što se sada ne vidimo, ne znači da nismo zajedno. Ovde su ljudi da Te isprate, Tvoji ljudi. Dečak iz vode u purpurnim dubinama stvarne muzike. Neka bude lepo, neka bude istinito, neka se čuje. Samo jedan put vodi do pravde. Kao što su i sve reči bile na Tvojoj strani ... I vetar i zemlja i dah ... Neka ovo bude dosta, neka ovo bude sa merom. Vidimo se svi!“. Ovim riječima se od najkarizmatičnijeg muzičara ovih prostora oprostio njegov prijatelj, lider Partibrejkersa, Zoran Kostić Cane uz prisutstvo velikog broja prijatelja, poznanika i štovalaca ovog bezvremenskog revolucionara muzike.
Milanova smrt je Ekatarinu Veliku zatekla kad su njeni članovi bili u najvećem kreativnom usponu. Nakon njegovog odlaska bilo je prilično jasno da je njegovoj bolesti doprinijela neuravnotežena konfuznost emocija izazvana nemogućnošću transformacije iz humane lakoće ljudskog postojanja u teške bedeme netolerancije oko odra mrtve domovine praćene vjetrovima koji su iako ledeni spržili sve pred sobom. Ostala je svima u sjećanju njegova izjava: „Moja prva i najveća želja bila bi da se probudim i ustanovim da je 1990. godina i da kažem – Uh, al' sam nešto ružno sanjao.“
Milan je bio pravo dijete Jugoslavije.
Rođen u Zagrebu, dio djetinjstva proveo je u Sarajevu, a nakon toga odselio se u Beograd. Bio je član sastava Limunovo drvo, nezaboravnog Šarlo Akrobata, Katarine II, Ekatarine Velike i na koncu javnosti najmanje poznatog projekta Angel's Breath. Volio je čitati djela Aleksandra Dime i Karla Maya. Stvarao je muziku koju su slušali mnogi, ali zapravo u punom smislu razumjeli samo odabrani. Muziku koja je utjecala na cijelu jednu generaciju više nego bilo kakva škola ili religija. Njegov renesansni svijet je bio mnogo kompleksniji od svijeta njegovih prethodnika.
Ovaj tvorac intelektualne discipline imena Ekatarina Velika, nije se osvrćao na „muzičke (ne)ukuse i potražnju širih narodnih masa“ nego je do kraja ostao dosljedan sebi što je pokušao objasniti i u zadnjem intervjuu koji je dao za Večernje novosti kad je rekao: „Mi govorimo jednostavnim rock'n'roll rečnikom i šaljemo im poruke koje su veoma jasne i za tu publiku nedvosmislene. Postoje ljudi koji nisu u stanju da ukapiraju te poruke i kada pokušaju da priđu našoj akciji, dolazi do nesporazuma. Ko ima imalo mozga u glavi, u porukama naših pesama može da pronađe život koji svi trenutno živimo. Ponosan sam na publiku koja to ume da dešifruje jer jedino ako se razumemo možemo da učinimo nešto da nam svima bude bolje.“
Ljeta je provodio u naselju Puharići, u Makarskoj, odakle je njegova majka Danica, a na tamošnjim je plažama i napisao najljepše pjesme i stihove. Priznao je da su na njega utjecali Dado Topić, Chuck Berry, Kraftwerk i Martin Luther King. Imao je unikatnu boju glasa i sasvim specifičnu interpretaciju. Jednom riječju, bio je poseban. Onda je došlo zlo i kraj zlatnih godina. Na površinu je isplivao korov koji živi i danas. Zalijevali su ga neki drugačiji ljudi. Sveprisutna je bila neprestana dilema – sjediniti se u ruralnu svakodnevnicu ili se sam sa sobom vraćati atrofiranoj prošlosti kada se navečer ugase svjetla.
Milan je birao ovo drugo što ga je na kraju najvjerovatnije koštalo života. I danas, dva i pol desetljrća godina kasnije, na grobu čovjeka koji je živio na granici svijeta imaginacije, uvijek stoji svježe cvijeće, što je jasan pokazatelj da njegovih istomišljenika, onih "odabranih", ima i danas, većinom onih koji nose teret amputiranog djetinjstva i uspomena koje se nisu srušile, koje jedva uspravno stoje, ali koje su ipak toliko žive i nekih novih klinaca nezatrovanih virusom današnjice. Ili možda svih nas skupa koji se „razumijemo“ i koji se krijemo iza teških oklopa i pokušavamo zaliječiti rane koje su nam prije dva desetljeća nanijeli ljudi.
Na hladnoj, bijeloj mramornoj ploči stoje urezani stihovi pjesme Ogledalo – „Nisi sam, nisi sam, Tvoju senku nastavljam, Tvoje lice preklapam, Tvoje reči ponavljam. Smiri se, saberi se, budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam, bistar, jak i siguran ...“
