Novi film o Majci Terezi: Ikona s manama

Majka Tereza je imala 19 godina kada je otišla u Indiju kao novakinja. Tamo se suočila s bijedom, glađu i bolestima. Živjela je kao redovnica i učiteljica u Kolkati, u katoličkom redu Loreto, koji je bio posvećen obrazovanju i misionarskom radu u Indiji. Kolkata je bila prenaseljena, državne službe bile su preopterećene, a zdravstveni sustav praktički nije postojao. Indija se suočila s mnogim izazovima ubrzo nakon što je stekla neovisnost od Velike Britanije nakon dvjestotinjak godina kolonijalne vladavine. Zemlju su zahvatili nemiri, a nekoliko tisuća je stradalo u nasilnim incidentima.

Film „Majka", u Njemačkoj preveden kao „Tereza – život između svjetlosti i sjene", predočava gledateljima taj kaos. U njemu nema estetike nalik svetačkoj aureoli – tu je gradski pejzaž pun buke, prenaseljen i s gomilama ljudi. Majka Tereza, rođena kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu 1910. godine u Skoplju, u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, pojavljuje se kao žena koja traži svoju svrhu usred ruševina i teškoća. Tijekom putovanja vlakom je, kako se priča, iskusila svoj „poziv unutar poziva" – da više ne živi samo za Boga, nego i za najsiromašnije od siromašnih.

Žena koja se buni protiv svoje crkve

Film prikazuje Majku Terezu (koju uspješno glumi Noomi Rapace) ne kao transcendentnu figuru svjetlosti, već kao ženu koja se buni protiv svoje crkve. Njen plan je bio revolucionaran - da napusti samostan, osnuje vlastiti red, preseli se u srce sirotinjskih četvrti i brine o bolesnima i umirućima – kao redovnica izvan reda. Crkva se tome opirala, jer je ta želja značila prekid sa starim tradicijama i poslušnošću, ali ona je ustrajala. Vatikan je tek 1948. godine popustio i konačno, 1950. osnovala je red Misionarke ljubavi.

Film je vizualno zgusnut, jezično suzdržan i podvučen glazbom distorziranih električnih gitara. On prikazuje sirotinjske četvrti Kolkate i tamošnje ljude obilježene siromaštvom i bolestima, idilični svijet ženske škole gdje učenice nose ružičaste haljine, kao i spartanske sobe redovnica unutar zidina samostana, gdje Majka Tereza, kao poglavarica samostana, upravlja čvrstom rukom.

Taština ili milosrđe?

Film pristupa njezinom liku kritički, ali s poštovanjem – samo nagovještavajući neke kontroverze. Na primjer, u jednoj sceni ona se pita proizlazi li njena posvećenost iz čistog milosrđa ili taštine. To je trenutak koji nakratko ostavlja po strani mit i otkriva nam Majku Terezu koja preispituje samu sebe.

Nešto kasnije u filmu ona razgovara o pobačaju sa svećenikom koji je na čelu samostana. On ju podsjeća da ne osuđuje žene, već da razmotri razloge koji ih navode na takvu odluku – i odjednom se postavlja pitanje dozvoljava li suosjećanje i neslaganje – protiv institucije Crkve, koja pobačaj osuđuje.

Mračna strana mita

Usprkos poštovanju, slika prave Majke Tereze – koju je papa Franjo 2016. godine kanonizirao – odavno je prestala biti idealna. Čak i za života ona je bila kontroverzna ličnost. Organizacije za ljudska prava optuživale su ju da je zanemarivala lijekove protiv bolova i higijenu u svojim domovima, tvrdeći da su oni više ličili na hospicije nego na bolnice. Tvrdilo se i da je primala stotine milijuna dolara donacija iz ponekad sumnjivih izvora, a da su medicinski standardi njenih institucija bili užasni.

Britanski novinar Christopher Hitchens to je sažeo ovako: „Voljela je siromaštvo, a ne siromašne." Prihvatila je „patnju kao dar od Boga" i nije učinila ništa da ju okonča. Izjednačila je bijedu siromašnih s Kristovom patnjom, a pripisuje joj se i sljedeća izjava: „Lijepo je vidjeti siromašne ljude kako prihvaćaju svoju sudbinu i pate poput Krista."

Majka Tereza je bila posebno kritična po pitanju pobačaja. U svom govoru povodom dobivanja Nobelove nagrade (1979.) pobačaj je opisala kao „ubojstvo" i „najvećeg rušitelja mira". Zbog toga je postala moralna figura konzervativnih pokreta – a istovremeno i meta feminističke kritike, koja ju je optuživala da je podčinila ženska prava idealu samopožrtvovnosti.

Ipak, redateljica filma Teoni Strugar Mitevska u Majci Terezi vidi i neke feminističke osobine: „Ona je sebi dala slobodu da bude ono što jest kako bi postigla svoj cilj. To je, po mom mišljenju, čini izuzetno feminističkom figurom", rekla je Mitevska u intervjuu za filmski časopis „Filmdienst".

Koliko je Majka Tereza bila feministkinja?

Kao žena koja je stekla autoritet unutar patrijarhalne crkve, osnovala vlastiti red i privukla pažnju širom svijeta, Majka Tereza se svakako može smatrati moćnom ženskom figurom. Prkosila je konvencijama, napustila samostan i predvodila tisuće sestara – što je način djelovanja koji je bio daleko od uobičajenog. Istovremeno, zalagala se za viziju ženstvenosti usredotočenu na majčinstvo, odricanje i poslušnost. Njen rad bio je posvećen pomaganju u patnjama, a ne promjeni struktura. Teško da je bila feministkinja u emancipacijskom smislu – ali svakako jest u smislu ženskog prisustva i vodstva.

U posljednjim desetljećima Majka Tereza je patila od dubokih sumnji. Njena pisma i dnevnički zapisi, objavljeni 2007. godine, otkrivaju dubok osjećaj usamljenosti i pitanje o postojanju Boga koje se stalno ponavlja. Žena koja je simbolizirala nadu širom svijeta napisala je da je iznutra „ledena", da joj nebo više ništa ne znači: „Meni ono izgleda kao prazan prostor." Možda je upravo to ono što njen lik čini tako ljudskim.

Zašto film dolazi u pravo vrijeme

Debate o pobačaju, siromaštvo, vjerski sukobi, autoritet ženske crkve – mnogo toga je zastrašujuće relevantno i danas. Film nas suočava s pitanjem - može li žena u isto vrijeme biti i sveta i politički problematična? On Majku Terezu prikazuje kao lik s ograničenjima. Možda upravo u tome leži njena relevantnost danas – ne kao svete figure svjetlosti, već kao figure koja postavlja pitanja. Zato ovaj film, koji ništa ne objašnjava nego samo razmatra, može biti dobra prilika da se o Majci Terezi ponovo progovori.

Foto: Vuelta Germany