Pola stoljeća Kraftwerka

Hofgartenwiese u Bonnu. Povijesna lokacija za povijesni koncert Kraftwerka. Na mjestu na kojem su Nijemci početkom 80-ih godina prošlog stoljeća masovno prosvjedovalo protiv utrke u atomskom naoružavanju, band iz Düsseldorfa podsjetio je na nuklearne katastrofe u Černobilu, Fukušimi i Sellafieldu. Njihov „Radioaktivität" mnoge je u publici asocirao na aktualnu situaciju oko ukrajinske elektrane Zaporižje.

Multimedijski 3D-spektakl u Bonnu je bio jedini njemački koncert u okviru jubilarne svjetske turneje Kraftwerka. S malim zakašnjenjem od dvije godine elektro-pioniri su s najvjernijom publikom proslavili 50 godina postojanja. Na livadi ispred bonnskog sveučilišta okupilo se, po navodima organizatora, 25.000 ljudi. Ali bez obzira na masu ljudi, bilo je gotovo obiteljsko druženje.

Opuštena atmosfera, bez stresa, ljudi u majicama s motivom „Autobahna", crvenim košuljama i crnim kravatama ili biciklističkim majicama „Tour de France" su zalazak sunca dočekali prepričavajući neke ranije koncerte. Uglavnom starija publika, ali bilo je i očeva s maloljetnim kćerima ili sinovima, djedova s unučadi, Kraftwerk spaja generacije.

I svi nose 3D-naočale. Nije samo slika 3D. Već i ton. A ton je impresivan. Pogotovo u sektoru koji je nešto bliže pozornici. Koncert se održao s dvogodišnjim "kašnjenjem", nekoliko puta je bio odgađan zbog korona-restrikcija. Izvorno je Kraftwerk trebao nastupiti u okvoru obilježavanja proslave 250. rođendana Ludwiga van Beethovena - koji je rođen upravo u Bonnu.

I onda točno u 21:00 na minimalistički uređenu pozornicu ulazi četvorka u tipičnim, svemirskim kostimima koji tako podsjećaju na ronilačka neopren-odijela. „Numbers" za početak. Song koji možda na najbolji način prezentira esenciju njihove glazbe. Brojevi.

Kvartet stoji za svojim miks-pultovima gotovo bez ikakvih vidnih emocija. Precizni tonovi. Maksimalno uvježbani. I vječito pitanje – koliko je toga što vidimo i čujemo stvarno uživo? Publiku to ne zanima, opće oduševljenje već na prve taktove, tisuće ljudi izvlači svoje mobitele, snimaju video za uspomenu, stvari o kojima će se pričati do nekog drugog, novog druženja s „Kraftwerkerima".

Slijede „Computerwelt", „Spacelab", „Autobahn", Kraftwerk u svojoj maniri bez puno pompe kritički secira kretanje i zloporabu podataka, slavi inovacije, ali ih i preispituje, već prije 50 godina su pokrenuli revoluciju sa svojom glazbom, ali i danas se pitaju kamo ta revolucija vodi?

I onda „Das Model". Praktički jedini pop-uradak na koncertu. Emocije. Publika je oduševljena. 25.000 prati Kraftwerk, od početka do kraja pjevaju tekst.

O utjecaju Kraftwerka na svijet muzike napisane su tisuće i tisuće stranica. Generacije glazbenika diljem svijeta u njima su pronalazili inspiraciju. Depeche Mode. Ili na primjer Daft Punk. Kraftwerk se na globalnu scenu probio 1974. s albumom „Autobahn".

U oldtimerima koji vizualno prate kvartet oko Ralfa Hüttera, u svim tim bubama i Mercedesima iz 70-ih godina prošlog stoljeća, Kraftwerk je krenuo na put u budućnost.

I na tom putu su imalo jako veliki utjecaj i na bandove u bivšoj Jugoslaviji. Na početku se taj utjecaj polako akumulirao, oni su, kako kaže urednik DW-a i dobar poznavatelj tadašnje muzičke scene u Jugoslaviji Saša Bojić, tada još postojali u vidu nekakve ezoterike za koju je znalo jako malo ljudi:

„Po meni se ključan događaj zbio 1978. godine kada su oni objavili svoj album Čovjek-mašina („Mensch-Maschine“). Taj album se moglo kupiti u svakoj radnji s pločama u bivšoj Jugoslaviji. Ljudi su to počeli kupovati." Fenomen Kraftwerka je publici približen preko malih ekrana:

„Zahvaljujući nekim emisijama kao što je bilo zagrebačko televizijsko Nedjeljno popodne, gdje je korištena njihova muzika, na primjer „Roboti" („Roboter") s albuma „Mensch-Maschine". I tako su se ljudi odjednom počeli zanimati, počeli su se pitati što je to?"

Bojić kaže kako su se s druge strane na sceni pojavili i bandovi koji su se zanimali za stvaranje te vrste muzike. Ogroman utjecaj grupe Kraftwerk na američku i britansku muzičku scenu je doprinio tom fenomenu. I tako su oni posredno, preko svojevrsnog dugog vala, također stigli u Jugoslaviju koncem 70-ih godina, dodaje urednik DW-a:

„I moram reći da su za to između ostaloga počeli surađivati početkom 80-ih jako kvalitetni bandovi koji su tada mnogo obećavali na planu elektronike u tadašnjoj SFRJ. Izdvojio bih samo neke. Na primjer Davor Tolja i Marina Perazić kao Denis i Denis, ili Videosex iz Slovenije, ili neki bandovi iz Beograda. Na primjer grupa Beograd. I po meni najbolji od svih, ali to je samo moje mišljenje, mnogi ga neće podržati – to je band Max & Intro, koji je svirao techno-pop. To je bilo nešto jako novo, nešto jako svježe."

Ali postojao je i jedan veliki problem. To je bila oprema. Sviralo se sintesajzerima i instrumentima koje je bilo teško nabaviti i koji su bili jako skupi. I tako je nastala jedna diskrepancija između onoga što su mogli svirati uživo i onoga što su mogli svirati u studiju, napominje Bojić. I kaže kako je zahvaljujući Kraftwerku sve to unijelo veliku svježinu na jugo-pop muziku.

Vraćamo se u Bonn. Dvosatna seansa s 25.000 fanova na koncertnoj livadi, te još barem 10-tak tisuća ljudi okupljenih u susjedstvu koji su uživali u bombastičnom soundu, ali bez vizualnog spektakla, nastavljen je „Radioaktivnošću", zatim su se redali hitovi poput „Tour de Francea" ili „Trans Europa Express". Majstorsko djelo iz polustoljetnog opusa düsseldorfskog banda, kako kažu kritičari.

Trenuci u kojima se osjeća nostalgiju okupljene mase. Pri kraju „Wir sind die Roboter". Ali na sceni više nisu glazbenici od krvi i mesa. Na sceni nije prvi njemački band koji je ušao u „Rock and Roll Hall of Fame". Već pravi pravcati roboti. A na samom kraju „Music Non Stop".

Legende napuštaju pozornicu. Njihova muzika ostaje.