Polimac o Dari iz Jasenovca: Provincijalni uradak o zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi "Četverored" Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji popraćen sloganom: "Pogledajte što će vam se dogoditi ako glasate za komuniste!". Progurao se taj i na repertoar, ali ne u glavna kina, a kako ta ne bi zjapila prazna, stotinjak ulaznica je uoči premijere podijeljeno mladeži HDZ-a. Naivno je bilo očekivati da će film utjecati na politiku, pa je ta stranka, koja je devedesetih premoćno vladala Hrvatskom, na izborima uvjerljivo poražena.

Kod "Dare iz Jasenovca" slučaj je nešto drukčiji. Koliko znam, film o zloglasnom ustaškom logoru trenutačno ne predstavlja ništa u ionako stalno zategnutim srpsko-hrvatskim odnosima, osim još jednog uskličnika na postojeće vrlo loše stanje, no problem je možda nešto drugo. Srpska je država uložila golem novac u "Daru iz Jasenovca", eksplicitna brojka na srpskoj Wikipediji je tri milijuna eura, a na onoj na engleskom jeziku tri milijuna i šesto tisuća dolara (Filmski centar Srbije, koji figurira kao koproducent, mogao je pridodati tek jednu desetinu toga iznosa), shvatila je to kao svoj proboj na svjetsko filmsko tržište, s važnim političkim predznakom.

Slatkorječivi redatelj Predrag Antonijević uvjerio ih je da film ima šanse za Oscara i Zlatni globus, valjda je to potkrijepio svojim dobrim vezama u Hollywoodu (nekad je to zbilja bilo tako, budući da mu je Oliver Stone producirao "Spasitelja" iz 1998.), istina, našao je "Dari iz Jasenovca" američkog distributera, 101 Studios (serija "Yellowstone" s Kevinom Costnerom), što nikad nije baš jednostavno, ali to je bilo sve što je i napravio. Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda.

Dogodilo se ono što smo očekivali, "Dara iz Jasenovca" najprije nije izborila nominaciju za Zlatni globus za najbolji strani film (iako konkurencija nije bila pretjerano jaka), a zatim se nije probila ni na proširenu listu filmova koji će se natjecati za najbolje međunarodno ostvarenje: nikakvo čudo, ušli su bosanski "Quo vadis, Aida?" Jasmile Žbanić i ruski "Dragi drugovi" Andreja Končalovskog, koji se također bave pokoljima organiziranima od strane države, ali su to sveli na metaforu.

Nije to kao u poljskom filmu "Wolyn" koji se bavi tenzijama između Poljaka i Ukrajinaca za 2. svjetskog rata, no toliko klanja u dva i pol sata filma uistinu je teško izdržati. Srpski su mediji izostanak nominacija shvatili kao nacionalnu katastrofu, da su mogli, obrušili bi se teškim kaznama na drske strane kritičare i stvorili su atmosferu da je svijet opet protiv njih, kao i devedesetih kad su im proglasili sankcije i organizirali bombardiranje NATO-a, piše Jutarnji list.

Malo ih je utješilo što je film imao pristojan start u američkoj distribuciji, ali igra u vrlo malom broju kina, što je "Pirova pobjeda". U odnosu na njega svojedobno je "Gospa" Jakova Sedlara puno bolje prošla, iako je imala vrlo lošu distribuciju. Možda je to razlog emitiranja na RTS-u, da se uvjeri javnost kakvim je nepravdama bio izložen navodno sjajan srpski film i podjari nezadovoljstvo široke publike protiv svega što je izvan granica njihove države.

"Dara iz Jasenovca" nije daleko od "Wolyna", pogotovo ne u početku. Naslovna junakinja ima deset godina (igra je neprofesionalna glumica Biljana Čakić), i dio je povorke koje ustaše odvode u neznanom smjeru. Curica se čudi zašto s njima nisu i njihovi susjedi Hrvati, koji rade u polju oko njih, kad izgledaju isto kao i oni, međutim, ti bar pomognu Srpkinji koja je svjesna da će joj ustaše ubiti dijete i pristanu ga sakriti. Već na željezničkoj stanici Dari postaje jasno što je čeka, ustaša fra Miroslav Filipović Majstorović (neprepoznatljivi Vuk Kostić) ne dopušta da se u vlak za Jasenovac ukrcaju stari i nemoćni i kasnije kroz prozor željezničke kompozicije koja odmiče ona gleda kako svećenik likvidira jednog po jednog izdvojenog nesretnika.

U Jasenovcu započinje orgija krvoprolića, zapovjednik logora Maks Luburić (Marko Janketić) organizira "glazbenu večer", logoraši praćeni glazbom na brzinu sklepanog orkestra trče u krug i kad im ustaša naredi da se zaustave, moraju sjesti na prvu slobodnu stolicu. Onaj tko ostane bez mjesta, bit će pogubljen "srbosjekom", posebnim nožem smišljenim za ubijanje zarobljenika, i tako unedogled.

Problem je što sve to nije najvještije režirano, jedva vidite srbosjek na djelu, što umanjuje efekt: kad se već zalijećete u horor efekte, pokušajte ih napraviti kako spada. Nakaradno djeluje također loše režirana scena u kojoj se ustaša i njegova djevojka u uniformi tako uzbude od sveg tog nasilja, da moraju na seks u obližnji automobil.

Izrazito ekstremnog nasilja više nema, Dara ostaje bez majke i starijeg brata i mora se brinuti za mlađeg brata koji nema ni dvije godine i stalno plače jer je gladan i bolestan. I dalje vlada atmosfera straha, nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija. Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima, treba tu nekakva gradacija, razigrana fabula kakvu je Antonijević imao u "Spasitelju".

Da ne spominjemo legendarni "Deveti krug" Franceta Štiglica (1960.), pa i "Kozaru" Veljka Bulajića (1962.), u kojoj se ustaše ne spominju jer međunacionalni sukobi kao da nisu postojali. Bez osobitih naznaka uvode se i likovi koji su došli u logor spasiti djecu, poput Diane Budisavljević (nju igra Sanja Moravčić, glumica iz Subotice), tako dobro predstavljene u filmu Dane Budisavljević prije dvije godine ovjenčanom pulskom Zlatnom arenom, tako da kad film završi ostaje osjećaj tuposti. Posebno je nespretna dosjetka da likovi koje ustaše ubiju najprije uđu u nekakav zimski prostor i završe u vagonu, sličnom onome kojime nas je Branko Ivanda plašio u ne baš dobrom filmu "Lea i Darija".

Antonijević je pogriješio kad je gurnuo film u natjecanje za Zlatni globus i Oscara, jer se našao u društvu u kojem ne spada: nije to izdanak "world cinema" koji tamo prosperira, prije provincijalni uradak (uzgred, vrlo često na solidnoj zanatskoj razini koja je, recimo, našem "Četveroredu" nedostupna) što svodi račune u ni danas razriješenim nacionalnim sukobima. Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora.

Antikatolicizam je već problematičniji, tek da se prisjetimo, i Stepinac se bunio protiv dijela svećenstva koje je pristalo uz ustaše, nekakvog odmaka u svemu tome je ipak trebalo biti, a znakovite su riječi mladog Marka Janketića (da podsjetimo, glumi Maksa Luburića) koji je u zabilješci sa snimanja spomenuo da treba praviti filmove o tuđim, ali i o svojim grijesima.