Preminula glumica Kostadinka Velkovska

Za poznatu glumicu koban je bio teški moždani udar od kojeg se nije uspjela oporaviti.

Kostadinka Velkovska sama je došla iz rodnog Skopja na zagrebačku glumačku akademiju i uspjela na prijemnom iz prve. Ova iznimna glumica u životu je imala brojne karijerne uspjehe, a bila je poznata po svojoj velikoj energiji i strasti koja je izbijala iz svega čime se bavila.

- Mnogi me pitaju otkud mi tolika energija, a ja samo uživam u životu. Bilo je tragedija, a i sama sam imala velikih zdravstvenih problema, no shvatila sam da je sve u glavi. Bitno je skupiti snagu i krenuti dalje, ne kopati po prošlosti - rekla je jednom.

Kostadinka je s nepunih 19 godina doputovala s koferom u Zagreb kako bi se upisala na Akademiju dramskih umjetnosti. Istodobno je pohađala satove violine i pjevanja.

Tada je prvi put u životu upoznala grad prema kojemu je uvijek imala sentimentalne porive.

- Došla sam na prijemni i prošla, a još sam u Skoplju bila upisala komparativnu jugoslavistiku, što sam poslije i završila u Zagrebu. Sama sam se pripremala za Akademiju, ali sam radila s makedonskim akademskim glumcima, što mi je puno pomoglo. Primljena sam i tako su počele moje životne putešestvije, i nisam požalila - prisjetila se.

Već nakon završene prve godine glume mlada glumila je u gotovo svim zagrebačkim kazalištima koja su tražila mlade glumice, a tadašnji kolege su joj, između ostalih, bili Rade Šerbedžija i Zlatko Vitez. Nakon završetka studija odlazi u Dubrovnik jer ju je tamošnje kazalište stipendiralo.

U to je vrijeme dubrovačko kazalište bilo najjače na ovim prostorima.

- Tamo sam imala, kako volim reći, svoj glumački magisterij. Imala sam i od koga naučiti, a igrala sam krasne uloge. Tako se jedino može naučiti zanat. Mlad glumac mora igrati i dobro i loše. Kad sam 1984. došla u Zagreb, svi smo se raspršili po teatrima. Ja sam otišla u ondašnje kazalište Jazavac, a današnji Kerempuh, koje je bilo u usponu i Fadil Hadžić je to krasno vodio, piše Jutarnji list.

Kostadinka je većinu radnog staža provela u kazalištu. Mjesečno je znala odigrati i do 37 predstava, a godišnji joj je prosjek bio oko 270 izvedbi.

Posebno je voljela svoje uloge Jadranke u ‘Metastazama‘, Kate u ‘Moga tela gospodar‘ te Marije Berković u ‘Pod Krležinom glavom‘.

- To je jedna prestrašena žena, zamjenica direktora škole, veliko zlo, negativka. Kad su srednjoškolci gledali predstavu, vikali su: ‘Geđo, ubij je!‘ Toliko su me mrzili, a ja čekam preokret kad ona dobije nervi napadaj i ispriča zašto je sve to radila i koliko joj je dosta politike i službe sustavu. Na kraju ispadne da nije zla i kad sam dolazila na poklon, obožavali su me. Gluma se mora odživjeti, a ne uloga odglumiti - istaknula je jednom Kostadinka.

Budući da je, kako je sama govorila, cijelo vrijeme vodila dvostruki život između glume i glazbe, ravnotežu je našla u šansonama.

Učila je pjevanje kod primadone Ančice Mitrović, no nije željela biti operna pjevačica.

- Htjela sam biti glumica, a šansona je po formi najbliža glumi, ona je promatrač života, njome komentirate, razmišljate. Mora imati dobar tekst i interpretaciju, inače ništa od toga. Nije slučajnost da su u Parizu najveći šansonijeri ujedno bili i glumci. To glumstveno mora biti u pjevaču koji pjeva šansonu.

Glumila je i u sapunicama, koje je smatrala još jednim profesionalnim izazovom.

- Za njih treba biti brz, inteligentan glumac, koji brzo pamti, snalazi se u prostoru i brzo rješava situacije. I tu kazalište pomaže, ali stvar je u temperamentu. Ponekad treba u jednu večer zapamtiti i po 30 stranica teksta, ali meni se to sviđa. Ne može se čekati nadahnuće, nego ga treba isprovocirati i dovesti se u to stanje. Igrala sam i male, i srednje i velike uloge, i dobre i loše, pa i one koje nisu bile za mene. Nitko nije igrao samo glavne uloge, a treba od male uloge napraviti bum - isticala je.

Emocije je u karijeri najčešće izražavala pjesmom, a nerijetko bi na sceni i zaplakala. Za to su, objašnjavala je, zaslužni njeni makedonski korijeni.

- Ne kaže se bez veze za Makedonce da prvo počnu plesati, pa hodati i prvo propjevaju, pa onda progovore. I kad su tužni, znaju zapjevati, pa i kroz suze. Često mi se dogodi da tijekom izvedbe plačem i pjevam, ali znam ipak kontrolirati glas. Kad učim neku tužnu pjesmu, znam neprestano plakati. Ima jedna anegdota o tome kad je moj sin Nikola imao pet godina, a ja sam učila pjesmu ‘Što te nema‘ koja je bila strašno tužna. Pjevam i plačem, a dijete me samo gleda. Usisavam, peglam i plačem. Kada je bio koncert s mojim pokojnim mužem Damirom Pokrajcem koji me pratio na gitari, Nikola je s mojom mamom sjedio u gledalištu. Ja najavim tu pjesmu i kažem da ću je prvi put pjevati, a Nikola se okrene prema publici i kaže: ‘Ajoj, sada ćete vidjeti, samo će plakati‘ - ispričala je poznata umjetnica.

U privatnom životu imala je velike tragedije i gubitke. Njezina sestra, koja je također živjela u Zagrebu, umrla je u 21. godini nesretnim slučajem. Kostadinkin otac Blagoje, prvoborac NOB-a koji je radio u policiji, uvijek je govorio da je najteža stvar u životu gubitak djeteta. Nije mogao podnijeti bol i izvršio je samoubojstvo.

- Na rukama mi je umro i suprug Damir Pokrajac s kojim imam sina Nikolu. Izgubila sam ga puno prerano. Mama i ja smo ostale same. Dijelila je sa mnom i tugu i uspjeh, no i ona je umrla prije godinu dana. Bila mi je najveća potpora u životu. Govorila bi: ‘Koce, ti to znaš, hoćeš i možeš‘. Kad se razboljela, rekla mi je kroz suze da se smrti ne boji, ali joj je žao mene ostaviti samu - ispričala je glumica u jednom intervjuu.

Bila je četiri puta u braku, a vjeru u ljubav nikada nije izgubila.

- Za razvod nikad ne može biti samo jedan krivac. Kako godine idu, postajem svjesna da sam možda nekad trebala napraviti neki ustupak. Sad mi se čini da mi je najljepše bilo u drugom braku s pokojnim Damirom Podkrajcem. Zanimljivo je da nikad nisam imala određeni tip muškarca. Sva moja četiri muža bila su posebna na svoj način i privukli su me kao ženu s različitim stvarima. S ovom sadašnjom mudrošću možda bih spasila, naprimjer, taj drugi brak - rekla je prije deset godina.

Kao petnaestogodišnjakinja preživjela je potres u Skoplju jačine 6,9 prema Richteru, u kojem je poginulo više od 1300 ljudi, a više od 3000 bilo je ranjenih.

Potres se zbio dok je obitelj spavala, oko 5.30 ujutro.

- Neopisivo je tutnjalo iz utrobe zemlje. Probudili smo se, istrčali. Stepenice u kući su se srušile. Kad smo istrčali, shvatili smo da je u kući ostao zarobljen moj bratić, stričev sin, kojem su bile samo četiri godine. Plafon se u kući srušio, srećom, nije ga ozlijedio. Dijete nije glasa ispustilo kad smo ga izvlačili. Vidjela sam gomilu srušenih kuća, ranjene. Uslijedila je evakuacija djece iz grada. U kampovima djeca su slušala imena poginulih, naknadno preminulih od ozljeda. Svako malo čuli bi se urlici: bili su to urlici djece koja su saznala da su im otac ili majka poginuli. Nakon potresa objekti u koje se nije više smjelo ulaziti bili su obilježeni crvenom bojom. Moja obitelj ostala je bez kuće, na cesti. Otišli smo u Kočane, odakle je moja mama. Tata je bio, bježeći iz kuće, razbio bradu, mjesec dana nije mogao jesti. Dva mjeseca bila je zabrana ulaska u grad, i tek sam se krajem rujna vratila u Skoplje zbog početka školske godine. Bili smo u šatorima koje je onda, pak, zadesila nekakva poplava, i opet sam se vratila u Kočane i tamo krenula u školu - pričala je o tim teškim vremenima.

Nitko ne bi rekao da je energična i strastvena Kostadinka prošla toliko patnje u životu, a više je puta bila podvrgnuta različitim operacijama.

Prije dvije godine imala je snažne glavobolje i gubila je vid. Dijagnosticiran joj je tumor na mozgu, srećom benigni, koji je uspješno odstranjen. Potom je morala biti u strogoj izolaciji, da se ne zarazi koronom.

Izuzetno kreativna umjetnica teško je prihvatila umirovljenje 2015. godine. Pričala je kasnije da je nakon toga tri dana kod kuće bolovala. Vrlo brzo došla je ponuda Narodnog pozorišta iz Sarajeva da radi ‘Sveticu u tami‘, a uloga Majke Tereze jako ju je obradovala i pokazala joj da umirovljenje ne znači kraj rada.

- Da sad kažem na kojim sam sve operacijama bila, ljudi bi rekli ‘ona je trula‘- rekla je jednom kroz smijeh. Njezini liječnici uvijek su je nazivali velikim borcem kojem je pobjeda u krvi.

- Imam disciplinu, poslušnost, vjeru, nadu. Dobri ljudi uvijek si mi bili motivacija da izdržim, da se borim. Imam sina Nikolu, unuka Frana, unuku Doru. Imam čvrsta prijateljstva, divne ljude od povjerenja - rekla je i naglasila kako je sretna.

Uz nju su njeni najbliži bili do kraja.