Preminula Goranka Vrus-Murtić

Rođena je u Velikoj Gorici 1937. godine. Diplomirala 1960. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (O. Postružnik). Bila je suradnica Majstorske radionice K. Hegedušića (1960–62). Isprva je dramatičnim ritmovima linija i zvučnim akordima boja gradila apstraktne kompozicije (Razdor zvuka, 1984), potom je u ciklusu Zemlja upotrebljavala zagasite tonove, a u kompoziciji su se nazirali dijelovi krajolika i vegetacije. Bavila se emajlom, tapiserijom i kostimografijom.

Velika intelektualka

Bila je poznata i u javnom životu, velika intelektualka.

Kada je imala izložbu u Galeriji Forum, o njezinom je radu Milan Bešlić, kritičar, među ostalim zapisao: "Slikarstvo Goranke Vrus-Murtić ima i nalazi uporište u intuitivnom i iracionalnom, ali u njemu ćemo isto tako prepoznati i čvrstu logičnu povezanost. Nedvojbeno je, naime, da ova umjetnica svoje uvjerenje iskušava u velikoj strogosti prema vlastitom djelu, ne vodeći se nikada mišlju da bi se izložba moral a održavati »po svaku cijenu«. Veliko iskustvo akcionog i gestualnog karakter a vješto je podredila funkciji svojega slikarstva. Međutim, ne inzistira na tehnikama, ne podiže kult izvedbe, ne služi se gotovom stilistikom već se nagonski i neposredno probija do smisla slikarskog čina. Njezin potez, ili češće zamah, sažima u sebi specifičnu snagu koja se manifestira kratkom, žestokom i odrešitom gestom, zglobnim rezom ili zasijecanjem u površinu, opisujući povremeno i kvadratičan, mrežast prostor do same punine horizonta... U oba slučaja, međutim, slikarstvo Goranke Vrus-Murtić otkriva svoju izrazito kolorističku narav, implicira postojanje iracionalnog, podsvjesnog, egzistencijalnog sloja, ali podrazumijeva i čist lirski naboj, piše Jutarnji list.

No, posljednjih se godina, dakle, najviše bavila ostavštinom Ede Murtića, njezine velike ljubavi.

Kada je bila izložba u HDLU-u posvećena Murtiću, za Jutarnji list dala je intervju Branku Franceschom, ravnatelju NNMU.

Tada je govorila i o njihovom zajedničkom imanju u Vrsaru, koje je poznato mjesto za sve ljubitelje umjetnosti. Kako je tada rekla: "kad smo 1965. godine u Vrsaru kupili imanje, bio je to razrušen gospodarski objekt na vrhu ogoljenog brijega. Uz puno truda i ljubavi preobrazili smo objekt u pomalo rustikalnu kuću za odmor s atelijerima za mene i Edu, oko koje je sada sjenoviti vrt. Tamo i danas nastojim održati duh velikih, nadahnjujućih druženja bez kojih Edo nije mogao živjeti, a kamoli stvarati. Danas su to neki drugi, mlađi ljudi, prijatelji naših sinova, ali koji su kao i naši prijatelji ljubitelji umjetnosti i intelektualci. Kad bi samo naše sjenice mogle ispričati o čemu se sve razgovaralo, kakve fantastične ideje su tamo izgovorene, kakvi veličanstveni projekti i utopijski koncepti. Edo je bio magnet koji je privlačio sve velike intelektualce našeg doba. Znalo se da će kod nas u opuštenoj atmosferi biti dobro društvo oko dobrog stola, sve što je potrebno za vrhunski ljetni ugođaj i doživljaj".

Česta druženja

Sjećala se i druženja u ateljeima Ede Murtića, u koji je počela dolaziti kao mlada djevojka: "Kod Ede se u atelijeru nedjeljom skupljala društvena i intelektualna krema tog vremena. Neki su bili stalni, Edini intimusi, a navratili bi i oni koji su bili na proputovanju ili poslom u Zagrebu budući su svi znali gdje se društvo nalazi. I kad sam upoznala Edu on je bio dijelom jednog šireg intelektualnog kruga umjetnika, pjesnika, arhitekata i filozofa koji se redovito, neformalno sastajao. To je bio način tadašnjeg druženja. Meni je kao djevojci koja se odlučila za slikarstvo taj krug kreativaca u kojem sam kasnije upoznala i svog budućeg supruga po svom intelektualnom naboju bio neodoljivo privlačan. Svaki dan sam i danas sretna što sam imala prilike i tada, i kasnije u braku s Edom, biti praktično neprekidno u tako stimulativnom okruženju i društvu. Malo smo kada bili sami. I za tradicionalno obiteljski nedjeljni ručak ako slučajno nitko od društva već nije bio pozvan ili prisutan, Edo bi nazvao Klub književnika i rekao konobarima ako tamo vide nekog od njegovih neka ga pošalju kod nas na ručak. Kasnije se s uspjehom i razvojem Edine međunarodne karijere taj krug proširio na najznačajnija europska umjetnička imena. Izborili smo se i za priliku da neke od njih poput Vedove i Tapiesa pokažemo u Galeriji Forum".

U intervjuu kojeg je dala za tjednik Globus, pak, govorila je o životu sa slikarom: "Često su me pitali jesam li se uz Edu slikarski osjećala sputano. Ne! Niti bih radila drukčije da njega nije bilo. Dosta smo se razlikovali u stvaralačkom smislu, a ja nisam imala nikakvu potrebu tražiti pomoć, bila sam samostalna i sigurna u svoj posao, nisam radila kompromise, a uvijek sam bila bolje koncentrirana ako mi se ništa ne govori. Dok ne bih bila sasvim sobom zadovoljna, ne bih nikoga pozivala, nije mi trebao savjet kako da nešto razriješim, nego doživljaj promatrača. Znate, ne volim razgovore o prošlosti, volim sadašnjost, ono u čemu jesam, uvijek mi je ljepše i važnije ono “danas”, nego ono “jučer”. Ali ipak ću vam nešto ispričati: udala sam se na drugoj godini fakulteta, Edo je već bio slikarsko ime, ali dok nisam diplomirala, ništa mu nisam htjela pokazala pa ni svoj diplomski rad, nije mi to nikad trebalo. Htjela sam biti totalno samostalna".

U istom je intervjuu govorila, bilo je to 2010., da u posljednje vrijeme sve više slika, iako se više posvetila, dakle, Fondaciji Ede Murtića. Pričala je koliko joj nedostaje:

"Ni danas mi ne nedostaje njegov sud, ali prisutnost mi strašno fali. Puno mi je značio kao čovjek, kao osoba, premda nikad ne bih razdvojila slikara i čovjeka... Ali kad bih se danas trebala za nešto opredijeliti, opredijelila bih se za njegov život. Dinamiku, postojanost, prisustvo... Bio je nevjerojatno životan, već u sedam bi bio u ateljeu, u jedan su mu dolazili prijatelji, a u dva je bio kod kuće, tad bismo na miru ručali, razgovarali. Govorio je da samo budala ništa ne stigne. Taj je savjet dao i našim sinovima. Ja sam također izrazito dinamična, tako da smo se dobro upotpunjavali. Život je jednostavno tekao, a mi smo ga živjeli, nismo ništa planirali".

Pred kraj života povukla se iz javnosti, ranije se je često znalo viđati po društvenim događajima:

"Obožavam muziku, teatar, film, bez toga ne bih mogla živjeti, pratim ih i kao umjetnica i privatno... Ali, nastojim biti, ako mogu, na najkvalitetnijim događajima. Film je sad u svijetu apsolutno prva umjetnost. Vidite da i u likovnoj umjetnosti dominira video, on najsnažnije može predstaviti i komentirati život oko nas, jer umjetnost mora biti angažirana! Nikad me pojam “lijepog” nije interesirao (a djelujem kao da jest), nego ono dobro i istinito. Kad čujem da je nešto “lijepo”, kao umjetnički rezultat, to me istog časa ne zanima. Angažirano je automatski dobro!" rekla je tada u intervjuu.