Pa ipak od Darka Putaka se valja dostojno oprostiti jer da nije bilo njega, pitanje je kako bi, primjerice, izgledala novovalna scena, ne samo zagrebačka nego i hrvatska i ex-jugoslavenska. Naime, Putak je kroz prvu polovinu 80-ih pa i godinu-dvije duže bio voditelj programa i “Kulušića” i “Lapidarija” koji su, uz Studentski Centar, bili ključni koncertni prostori za etabliranje, a potom i potvrđivanje moći punk i new wave sastava toga doba, uključivši i Azru, Film, Prljavo kazalište, Haustor i zapravo sve druge novovalne sastave bivše Jugoslavije. Zaboravite urbane mitove o “Zvečki”, “Blatu i “Kavkazu”, to je bio važan, ali ipak samo dnevni “duhanski put”.
Prava stvar je bila održati prve koncerte u “Lapidariju” ili napuniti “Kulušić” jer time se dobivala i potom ovjeravala “ulaznica” u svijet važnih izvođačkih i ozbiljnih diskografskih karijera. A kako god okrenuli, bez “igrača iz pozadine” kakav je bio Darko Putak, to ne bi bilo moguće. Bez njegovog vodstva spomenutih koncertnih prostora, zapravo hramova zagrebačke popularne kulture 80-ih, ne bi bile iste pa možda i moguće mnoge glazbene karijere legendarnih novovalnih bendova, a mnogo bi jadnije izgledali i popularna kultura i društveni život Zagreba prve polovine pa i cijelih 80-ih koje se i danas pamti kao “zlatno doba” zagrebačke pop kulture.
Odlaskom Putaka iz “Kulušića” i “Lapidarija”, malo nakon sredine 80-ih, ti prostori nisu zamrli i ostali su bitni za pop kulturu Zagreba. Urušili su se, rekao bih planski i namjerno, kroz proces zbog kojeg su se urušile i mnoge zagrebačke tvornice. Taj proces zvao se privatizacija koja je u Hrvatskoj izvedena popu pljačkaškog pohoda, usporedivog s konkvistadorskom pljačkom zlata Srednje i Južne Amerike. Gdje je prošla hrvatska privatizacija, tu trava više nije rasla. Putak je pak svoju novu ulogu kulturtregera iznašao u kazališnim vodama i to kao producent uglednog kazališnog festivala Eurokaz. Tu dužnost obavljao je 13 godina, gotovo dvostruko duže od vođenja “Kulušića” i “Lapidarija”, uz ogradu da me se ispravi ako sam ovime nešto pogrešno konstatirao.
Po odlasku iz Eurokaza Putak se ponovno vraća u klupske i koncertne vode, otvarajući koncem 90-ih Tvornicu kulture, tek tristotinjak metara nasuprot “Kulušića”. Taj je prostor, inače u vlasništvu SSSH, davno je bio studio Radiotelevizije Zagreb, no Putak je u njemu prepoznao koncertni potencijal i s nekolicinom suradnika ga upogonio kao najvažniji zagrebački koncertni prostor. Ne želim ulaziti u razloge zbog kojih si suradnici Putaka otišli iz te priče i zašto je Tvornicu kulture preuzela i uspješno nastavila voditi, uz dodatno sjajno preuređenje i jak program, nova ekipa u kojoj je voditelj Tvornice igrom slučaja moj najbolji prijatelj iz osnovne škole.
Ono što ja mogu reći jest da je Putak, kad sam u Tvornici organizirao nekoliko koncerata kao diskograf i potom kao koncertni promotor uvijek bio i ostao fer i korektan prema meni, a rado je primao i savjete o angažmanu određenih inozemnih izvođača, kako u Tvornici tako i na Šalati gdje je organizirao koncerte Pixiesa i The Poguesa ili u “Lisinskom” u koji je na dvije večeri “priveo” Nicka Cavea. Mnogi pamte i legendarne koncerte u Tvornici poput onog Patti Smith, samo dan nakon nesretne pogibije Darka Glavana.
Podsjetnika radi, devedesete su u Zagrebu bila jadne, ne samo kad su posrijedi koncertni i klupski prostori. Nešto se uspijevalo raditi kroz KSET, “Jabuku” i “Gjuro 2”, no ti su klubovi često bili premali i nedostatni pa se pokretanje Tvornice kulture i Močvare koncem 90-ih pokazalo blagotvorno, ne samo za tadašnju scenu nego i za budućnost Zagreba, čemu su se pridružili i klubovi poput Vintage Industrial Bara i Hard Placea, no to je već neka druga priča koja nema veze s Darkom Putakom koji je uvelike zadužio zagrebački kulturni i društveni život, a usput bio i hedonist i gurman pa je prije koju godinu u Laubi osmislio i kao gost kuhar vodio „Noći tatarskih bifteka“.
Fotografija: Goran Jakus, Pixsell
