Josip Osti bio je svestrani književni stvaratelj: pjesnik, pripovjedač, esejist, književni kritičar, autor brojnih antologija i prevoditelj, a prije svega umjetnik iznimne ljudske osjetljivosti i s tim povezanog kritičkog stava.
Rođen je 1945. u Sarajevu, gdje je i tamo završio Filozofski fakultet, da bi se na kraju afirmirao kao jedan od srednjobosanskih pjesnika; također je radio kao urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, bio je tajnik Udruženja književnika BiH, direktor međunarodnog književnog festivala Dani poezije Sarajevo i predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH. Već se u to vrijeme posvetio prevođenju slovenske književnosti, a 1990. se i preselio u Sloveniju: više od tri desetljeća radio je kao slobodni umjetnik u Sloveniji, a Tomaja, mjesto u kojem je nekoć živio njegov omiljeni pjesnik Srečko Kosovel, odabrao je za svoj novi dom. U subotu je tamo i umro.
Njegov opsežan i žanrom bogat opus napisan je na dva jezika: prvi dio nastao je "jezikom uspomena", kako je nazvao svoj bosanski dijalekt hrvatske provenijencije, a na slovenskom jeziku piše od 1995. godine; jednom je opisao ovaj prijelaz na novi jezik kao svoju "najhrabriju odluku". Već za svoju prvu knjigu na slovenskom jeziku, pjesničku zbirku Kraški narcis (1998), dobio je Veronikinu nagradu za najbolju zbirku godine 1999.
Napisao je ukupno više od dvadeset pjesničkih zbirki, pet proznih djela, više od desetak eseja i književnokritičkih zbirki, uredio deset antologija i preveo oko 90 knjiga i 16 drama slovenskih autora. Među njegovim zbirkama poezije su možda i najpoznatija Barbara i Barbarin, Sarajevska knjiga mrtvih, Salomonov pečat, Jutra, Večernja i Tomajski vrt, a 2006. godine dobio je Jenkovu nagradu za zbirku Sve su ljubavi neobične. Također je 1994. godine nagrađen Međunarodnom nagradom Vilenica za svoj književni i prevoditeljski rad.
Autor je i niza antologija. Knjige su mu prevođene na na slovenski, talijanski, češki, engleski, poljski, turski, bugarski i makedonski jezik.
Fotografija: Fraktura
