Time je njegovu fotografiju sa sprovoda Jurija Andropova na Crvenom trgu stavio u izbor najboljih fotografija 1984. godine, a 2003. uvrstio je i u odabir najznačajnijih fotografija 20. stoljeća i objavio u monografiji "Century", piše jutarnji
Dobar je dio života živio u Vijetnamu, o čemu je snimio i dokumentarni film, Dobro jutro, i laku noć, Sajgon. Kako je tada rekao u intervjuu za Jutarnji, Teni Šarčević: “Do prije pet do deset godina na svijetu je najvažniji bio Atlantik, a sada je to Pacifik, odnosno odnos između Azije i Amerike”, priča, pa nastavlja zašto je odabrao upravo Vijetnam: “Jako me zanimalo kako se sjever i jug Vijetnama odnose nakon užasnog rata, odnosno sjeverne okupacije juga. Želio sam znati postoji li tu mržnja, jer je u sukobima poginulo oko milijun i 400 tisuća ljudi. Bilo mi je to, na neki način, relevantno i za situaciju na našim prostorima. Po samom dolasku se iznenadio - mržnje nije bilo".
Karijeru je započeo, slučajno, u Vjesniku, snimajući Zagreb kasnih sedamdesetih. Uzor su mu bile fotografije kakve su se objavljivale u časopisu Life. Bio je dio ekipe koja se sakupljala kod famozne Zvečke i Kavkaza, gdje se puno govorilo o - kulturi i o novinarstvu. I njegove su fotografije, zasigurno, vizualno pomogle definirati epohu Novog vala. Kasnih sedamdesetih, snimio je koncert Azre u prepunom Studentskom centru, i tako je nastala i fotografija za naslovnicu prvog albuma. Osamdesetih se uputio u Pariz, u Paris Matchu izašle su fotografije Solidarnosti, političkog pokreta kojeg je snimao u Poljskoj, na ulicama. Nakon SIPA-e, za koju je radio, kasnije je prešao u Gammu. U spomenutom intervjuu Jutarnjem prisjetio se kako je nekada bilo drugačije raditi. Jedan njegov urednik volio je reći - ako nemaš fotografije s događaja koji si otišao snimiti, možeš samo javiti da si poginuo. Izgovora nije bilo, a situacije u kojima se znao naći bile su nevjerojatne. “Nije bilo lako dostaviti fotografije s jednog kraja svijeta na drugi u vrijeme kada nije bilo interneta. Jednom sam prilikom morao hitno poslati filmove iz Afganistana u Pariz, pa sam došao na avion. Ljudima su uvijek naglašavali da ne uzimaju nikakve predmete od neznanaca, pa sam morao naći nekoga tko je dovoljno glup da uzme moje filmove, a, s druge strane, dovoljno pametan da ih kasnije i stvarno preda u prave ruke. Jedan čovjek je htio uzeti filmove, no žena mu je govorila da to ne učini. Na kraju ih je uzeo i bacio" rekao je.
Jasmin Krpan posljednjih je godina života snimao gradske prizore, ponajviše, zapažao je promjene u gradu, primjerice promjenu kioska na Cvjetnom trgu, i slično... Bio je i buntovne prirode Jasmin Krpan. Podsjetimo, inače, i kako je Krpan, prije par godina iz Moderne galerije (danas NMMU) povukao fotografiju ‘Azra‘ Jasmina Krpana s izložbe ‘Ikonografija grada 1950.-2000.+ - vizije grada‘: fotografiju je skinuo sa zida istaknuvši da ga nitko nije pitao slaže li se da se ta njegova fotografija izloži.
Zvala sam ga, neki dan, kada je umro Denis Lovrović. Rekao mi je da je u bolnici. Fotografska je scena sve siromašnija.
Voljela sam pratiti što je snimao na društvenim mrežama, bio je sjajan. Laka mu zemlja. Ispraćaj Jasmina Krpana najavljen je za 5. veljače.
