Sanja Pilić: Voljela sam Zagreb svim srcem, a sad mi više nije tako mio

Zoran primjer je i povezivanje hrvatske književnice za djecu i odrasle, Sanje Pilić sa svojom publikom. Razvila se posebna povezanost, a odlazak na Sanjin profil gotovo je kao i izlazak na kavu s dragom prijateljicom. Mnogi će s toplim riječima popratiti bilo kakvu vijest vezanu uz priznatu književnicu. Popisivanje svih njenih nagrada, knjiga, slikovnica, iziskivalo bi prostora za jedan cijeli intervju. Lektirna autorica, iznimno popularna među djecom, a sad i među odraslom publikom, prometnula se, prema ZAMP-u, u najposuđivaniju autoricu u Hrvatskoj. Njene objave na Facebooku nimalo ne ukazuju na istinsku zvijezdu hrvatske književnosti. Svi su dobrodošli u Sanjin virtualni dom. Dom, kao simbol obitelji, mira i zaštite bio je tek jedan od povoda da Sanju Pilić zamolimo za intervju. U nedavnom potresu koji je pogodio Zagreb njen dom je pretrpio ogromnu štetu i slijede veliki napori da bi se obnovio.

SEEbiz: Sve nas je šokirao potres, a još su potresnija Vaša online svjedočanstva o teškom stradavanju. Uslijedile su brojne peripetije ali i razočarenja?

Pilić: Da, zbilja mnoge peripetije. Što se tiče ponašanja odgovornih ljudi u vezi s potresom i njihovih izjava tu se nisam nešto pretjerano razočarala, jer već dulje vremena vlada kaos u upravljanju gradom. Zajedno s bezobrazlukom prema građanima, novinarima i šire… S druge strane neke službe su dobro obavljale svoj posao, organizirala se pomoć na spontan način, vojska je pomagala, vatrogasci, alpinisti, statičari, mnogi građevinari, BBB sa svojim akcijama, ljudi međusobno… Osobno nisam stajala skrštenih ruku i čekala Godota, već sam odmah po potresu nazvala prijatelje krovopokrivače pošto mi je dio zida sa susjedne kuće pao na krovište, odnosno u stan. Oni su mi pomogli da prebrodim strah, dva dana su iznosili cigle koje su zasipale krovište, zatim postavili nove letve, stavili crijepove… Problem je i dalje taj zid, njega se treba nekako riješiti, a rješenja još nema… Također tek kad padne pljusak znat ću u kakvom je stanju sada moj krov.

SEEbiz: Malo ljudi zna da Vaša obitelj ima duboke korijene u Zagrebu, a kuća je u vlasništvu još od 1880. godine?

Pilić: Da, kuću je kupio moj šukundjed Martin Jelovšek, gimnazijski profesor. Kuća se sastojala od dva stana. Tada nije postojao Zrinjevac ni kazalište, već su uokolo rasli kukuruzi. Šukundjed je i dogradio kuću nakon nekog vremena jer stanovi su bili mali pa ih je na taj način povećao. Tu su živjeli i moji preci kao i baka Mira Škrinjarić s troje djece Tihanom Škrinjarić, tetom, Sunčanom Škrinjarić mojom majkom i Marijom Škrinjarić, ujakom koji je svirao u Bijelim Strijelama i u 24. god. poginuo u Parizu.

Za vrijeme vladavine NDH uzeli su nam stan u prizemlju i pretvorili ga u svoj ured, a po završetku II svj. rata u taj stan uselili su peteročlanu ličku obitelj čiji je otac radio u policiji. Nama su ostavili sobu od 15 kvadratnih metara u kojoj sam stanovala kao djevojčica s mamom, njezinim tadašnjim mužem i njegovom kćeri, a rodila se i moja sestra koja je, nažalost, nakon dva mjeseca umrla. Kako su nas sustanari maltretirali na sve moguće načine mama Sunčana kupila je na kredit stan u Trnskom i mi smo pobjegle iz te sobice, a sustanari se proširili i na nju. Kasnije su postali zaštićeni najmoprinci. S vremenom se i njihova obitelj raselila, a pojedini članovi umrli, na kraju je ostala samo neudata stanarka koja je umrla prije desetak godina.

Tako da sam tek ja, zapravo, došla do tog stana, nakon što je 65 godina bio otuđen. Prije četrdeset godina zajedno s bivšim mužem i bolesnim djetetom, nakon podstanarstva i automobilske nesreće pretvorili smo taj tavan u naše prebivalište. Stanarka je živjela sama u 100 kvadrata i to za 60 kuna u današnjem novcu, ali mi u taj stan nismo mogli ući. Preduga je to priča i dio istine opisala je moja mama u knjizi Kazališna kavana. Moja kći adaptirala je stan u kojem je živjela stanarka i momentalno se nalazim u njemu, dok se moj stan u potkrovlju ne sredi. S nama su i moji unuci, Maša (17) i Rene (19) godina. Drago mi je jer smo uspjeli sačuvati tu, zapravo skromnu kuću, koju je davnih godina kupio moj šukundjed. Sin i snaha su na sigurnom. Oni imaju također djecu, Marula od 6. mj. i Bartola od 3, 5 godine. Stan u gradu im nije pretjerano nastradao, ali radi se o dimnjacima koje treba srušiti. I o okolnoj šteti gdje je nastradalo dosta toga.

SEEbiz: Vaša obitelj je ostavila duboki trag u književnosti. Posebice dječjoj. Brojne su uspomene. Čega se najviše volite prisjetiti?

Pilić: Nisam ja baš od sjećanja. Naša obiteljska povijest je bila prilično komplicirana, a počesto i vrlo bergmanovska. Tako da je bilo svega. Kao djevojčica bila sam uglavnom nesretna jer su se svi stalno svađali. S druge strane povezivala nas je umjetnost, to nam je uvijek bila zajednička tema za razgovor. Voljela sam čitati mamine priče. Moja prabaka Zofka Kveder, podrijetlom iz Slovenije, također je bila književnica i borkinja za ženska prava. Imala je nesretan život. A literatura je uvijek bila kao neki kamen temeljac svih odnosa. I umjetnost. Zapravo se najviše volim prisjetiti nekih običnih i pomalo djetinjastih stvari, npr. kako smo na kraju svake godine mama i ja birale najljepšu novogodišnju čestitku. Poslagali bi ih na pod u sobi i izabirale. Obično bi pobijedile one od UNICEF-a.

SEEbiz: Kako je biti Zagrepčanima danas, i kakvi ćemo biti Zagrepčani sutra?

Pilić: Nemam pojma. Voljela sam Zagreb svim srcem, a sad mi više nije tako mio. Stara sam duša i zapravo sam uvijek željela da se uredi na način na koji je Prag uređen. Zapušten je na jedan sirov način, a od grafita na svakoj kući mi se prevrće želudac. Ovaj potres sad je i do kraja i izvana i iznutra ruinirao njegov originalni izgled. Parkovi su zapušteni, a nova naselja stješnjena. Zagrepčani danas bili su previše tolerantni prema onima koji ne vole ovaj grad. Budući Zagrepčani, nadam se da će se ipak pobrinuti da grad sačuva svoj identitet. Bumo vidli, rekli su slepci.

SEEbiz: Kad ljudi čitaju knjige olako zaključe da bi i oni mogli napisati jednu takvu koja će postati hitom. Vaše knjige i jesu hitovi. Hit knjige se ne pišu svakodnevno, no Vama to kao da i nije neki problem?

Pilić: Možda zato što se ipak klinci, a i odrasli mogu naći u njima. Nisam opširna, često sve zaokrenem na humor, ne dociram i ne obrađujem mračne teme. Meni je mraka dosta i ne želim ga u svojim knjigama. Ima puno dobrih pisaca koji obrađuju surovu svakidašnjicu i to prepuštam njima. U najgorem slučaju pišem o djeci rastavljenih roditelja, ali preskačem smrti, droge, nasilje. Moji su junaci, uglavnom, bezazleni i pomalo starinski. Roditelji i kad su rastavljeni, su simpatični. U kratkim pričama za djecu ima dosta humora, dok u romanima za mlade obrađujem teme koje njih zanimaju, zaljubljivanja, prijateljstva, društvene mreže, Instagram, osjećaj nepripadnosti nekoj grupi itd. Toliko ih volim da im čak ne dijelim loše ocjene, ha, ha... Obično su dobri učenici s interesom za čitanje, klasičnu glazbu. Radnja je često smještena u Zagrebu, pa se i odvija u nekim njegovim dijelovima… Istina, djeca ih vole čitati, to mi je drago.

SEEbiz: U današnje vrijeme budući pisci prolaze kreativne radionice pisanja. Kako ste se Vi, kao autorica, nosili s pisanjem u početku? Gdje pisci često griješe? Tko je na Vas utjecao? Postoji li neki zlata vrijedan savjet?

Pilić: Nemam neki zlata vrijedan savjet. Možda je najvažnije pronaći svoj stil. Jer gotovo svaka knjiga ima svog čitatelja, na kraju krajeva. Obraćam se onim čitateljima koji su, zapravo, slični meni, imaju moja iskustva, smisao za humor, neki optimizam i snagu. Ne mudrujem, a kad to i činim, odjenem mudrost u lakoću. U životu sam pročitala bezbroj knjiga i gotovo svaka me je nečemu podučila. Voljela sam one koji su me uspjeli nasmijati. U književnosti ih je malo. Humor je prisutan u filmovima i serijama, ali u književnosti ga je malo. Smatra se trivijalnim. Inače, nisam namjeravala biti spisateljica. Bavila sam se fotografijom i crtanim filmom. A onda, kad su djeca malo odrasla, počeo je rat, rastala sam se, e onda mi je život postao mučan pa sam pobjegla u pisanje. Tu su me podržavali urednici Joža Skok i Vera Barić. Tako sam počela pisati za djecu. Prije toga objavila sam dvije knjige priča za odrasle. Kreativne radionice pisanja su okej. Svašta se da naučiti. Na mene su utjecali svi mogući književnici i umjetnici, ali također i obični ljudi. Voljela sam Wildea, Saroyana, Kästnera kao dijete. I ozbiljnu glazbu. Slušala sam Beethovena od jutra do mraka. I ostale klasike. Gledala dobre filmove. Živjela sam u paralelnom Svemiru. To mi je pomagalo. Umjetnost me tješila. Danas vidim da je sve umjetnost na svoj način. Obično drvo i riba u moru.

SEEbiz: Osjećate djecu. Njihove potrebe, strahove, komplekse. Velika je odgovornost pisaca kako će svojim štivom utjecati na njih. Upoznati ste s današnjom problematikom, radili ste sa zlostavljanom djecom, Vaše knjige su dijelom i terapeutske?

Pilić: Vjerojatno. Nadam se. Bar ih ne opterećujem krivnjom i ne nudim mu strahote svijeta, već sve izađe na dobro. Volim sretan kraj, barem kad se radi o djeci. Nagledala sam se i naslušala svega kad sam radila sa zlostavljanom djecom. Išla sam s njima u parkove, u kino gledati crtane filmove. Hodali smo kao i maškare po Zagrebu, iako ne znam, ne volim maškare. Na kraju sam upala u tako loše raspoloženje i morala se izvući iz te obveze. S nekim mamama i djecom iz tog razdoblja se i danas čujem. Izvukle su se iz ciklusa nasilja.

SEEbiz: I sami prolazite kroz teške, traumatične dane. Agonija oko pandemije u društvu se nastavlja. Tu su i posljedice razorna potresa. Teško je koncentrirati se na pisanje, no, razmišljate li o skoroj budućnosti, o romanu koji će terapeutski pomoći i rasteretiti ne samo djecu već i odrasle?

Pilić: Ne pada mi na pamet. Pišem statuse na fejsu i to me oslobađa stresa. Sastoje se od malo riječi, a puno toga i prešutim. Ako se stvari smire prvo ću otperjati u Rovinj i okupati se u moru. Obožavam sunce i more, jednostavno obožavam. Po meni bi dan mogao trajati 20 sati. Volim putovati i ako bude prilike, putovat ću. I glupirati se s obitelji i prijateljima. Volim kad smo svi malo bedasti. I puno.

SEEbiz: Izolacija je ljude vratila čitanju. Kakva će biti budućnost knjige nakon ''doba korone''?

Pilić: Ne znam, valjda je neke ljude vratila čitanju, mene baš i ne. Nemam koncentraciju za čitanje, naprotiv. Čak i filmove ne gledam. Ha, ha, gledam Potjeru i Milijunaša. Ako. Barem za sada. Volim ići u kino, gledati filmove na velikom ekranu. I kazalište volim iako su mnoge predstave danas zamorne i ne baš pretjerano komunikativne. Pomalo antipatične i hladne. Ali volim kazalište, veselim mu se. Teško je stvoriti umjetnost, treba tu puno nadahnuća i organizacije, tako da se divim onima koji u tome uspijevaju, a ne prodaju muda pod bubrege.

SEEbiz: Svojim pisanjem ste pomogli mnogima. Recimo da ispisanim rečenicama možete izliječiti Zagrepčane i Hrvatsku od straha, tuge, nervoze, neizvjesnosti…što biste napisali svima nama?

Pilić: Pojma nemam. Možda da svi budemo bolji ljudi, jer tako i svijet postaje bolje mjesto za život. Nema drugog načina. Barem ga ja ne vidim.

Fotografija: Luka Mjeda