GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Skejt

Skejt
PRAZNINA (5)
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 03.04.2023 / 07:53
Autor: Daniel Bele
Skejtanje se pokazalo snažnim anestetikom uvijek prisutne praznine. Dok sam 'krotio' zagrebačke ulice, iskušani bjegovi poput krađa i markiranja iz škole izgledali su mi poput početničkih pokušaja.

Kao skejteri, smatrani smo infantilnima, ponekad i pederima, ali pripadnost takvoj subkulturi bila je očaravajuća. Nametnuti sustav vrijednosti zamijenili smo vlastitim, svijet koji nas okružuje podredili našem. Čak ni sprovodima nisam stizao oplakivati umrle, jer sam, kao anesteziran, tek promatrao gelendere i stepenice i maštao o trikovima.

Moj najveći neprijatelj bilo je vrijeme. U kišnim i zimskim periodima mislio sam da ću poludjeti. Klošarenje po zagrebačkim garažama i natkrivenim prostorima činilo nam je svakodnevicu, jer prilika za skejtanjem nije se propuštala. Skejtove smo nabavljali u Trstu i Grazu, a rizik putovanja preko granica koje su se u bilo kojem trenutku mogle zatvoriti radi rata koristili smo kao afrodizijak. Rat se doduše odvijao u nekom drugom svijetu, onom koji smo ostavili iza sebe.

Čuo sam da ekipa sa Knežije putuje u Trst. U Zagrebu je sniježilo, a vjerojatnost skejtanja u svijetu koji skejt prepoznaje nisam mogao propustiti. Aktivirao sam Djeda, 'zašljakali' smo lovu za karte i pod prijetnjom cijelo dnevnog gladovanja uletili u švercerski bus relacije Zagreb-Trst-Zagreb. Ekipa sa Knežije bila je oduševljena. Kako i ne bi, kada smo pripadali jednom plemenu.
Svu travu koju smo imali popušili smo već do slovenske granice, tako da nam osmijeh sa lica nije silazio. Strah da se nećemo moći vratiti ako zatvore granice, razbuktanom maštom pretvarali smo u gotovo nakaradnu želju da se to i ostvari. Čeznuli smo za mjestom gdje bi postojanje značilo samo skejtanje.

Zasniježilo je nažalost i u Trstu, ali natkrivenih mjesta bilo je napretek pa su naši apetiti bili zadovoljeni. U sumrak sam shvatio da taj dan pripada jednom od najsretnijih u mome životu. Premda smo kasnili na autobus i bili prezreni od nervoznih švercera koji su sa Ponte Rossa žurili nazad preprodati robu, udobno smo se smjestili na stražnja sjedala u autobusu. Zagrijani i uspavani autobus polako se približavao talijansko-slovenskoj granici, a mi smo divljali. Sjedio sam u sredini pa sam imao vozača i njegovu kabinu kao na dlanu. U jednom momentu primijetio sam kako ispod komandne ploče, zdesna vozaču nešto tinja. Hoteći se našaliti, zapjevao sam Čolićev šlager 'Gori vatra', kada sam opazio da je na prednjim sjedištima zavladala panika. Glas kako su ljudi već prije mog posprdnog navještavanja vatre osjetili dim u autobusu uzburkao je i putnike stražnjih sjedišta.

Tada je buknulo! Cijela desna strana cockpita najednom se našla u plamenu, a autobus počeo usporavati. Ljudi su vrištali, ženski visoki glasovi trgali bubnjiće. Ugledao sam kako se stražnja vrata otvaraju, a ciganka koja je bila na pomoćnom sjedištu u momentu je nestala iz kadra! Kroz prozor sam šutke promatrao kako se njeno tijelo prevrće u harmoniji sa torbama koje ni u jednom momentu nije ispuštala iz ruku. Autobus se napokon zaustavio i vozač je herojski ugasio plamen protupožarnim aparatom. Odjednom smo prestali disati. Pred očima nam se pojavila kulisa od bjeline dima ugašene vatre i praha iz aparata. Žene su plakale, ljudi se naguravali prema stražnjem izlazu, nikako ne puštajući pinklece iz ruku koji su udarali po mojim koljenima. Pomoćno sjedište bilo je spušteno i ljudi su naglavačke ispadali i iskakali iz autobusa. Smješten točno iza pomoćnog sjedišta, Djed je vikao ljudima da se smire i odmaknu jer nastoji podignuti sjedište tako da svi možemo izići. Prvi sam puta vidio Djeda da je u toj mjeri izgubio živce, pa sam se skoro i nasmijao. Hipnos je doslovno poletio i odbijajući se od glava ljudi koji su bili nagurani na vratima izletio napolje. Zaštopao sam usta i nos kapom te sjeo. Zapravo sam želio umrijeti. Sada kad sam ju susreo, smrt mi je obećavala kraj praznini od koje sam bježao.

Međutim, svi smo preživjeli. Djed je posljednji izišao iz autobusa. I on je znao za cigankin leap of faith pa smo otrčali pedesetak metara unazad i spazili ju kako se previja na podu. Pomogli smo joj da se podigne na noge i zapitali da li je potrebno zvati hitnu pomoć. Ona je čvrsto držeći svoje torbe poput pokvarene vrpce uzastopno ponavljala:
"Ne policija! Ne zvati policija! Ne policija..."

Ljudi su bili zabrinutiji nad stvarima koje su švercali, no jedni za druge. Sada kada je opasnost prošla, svađali su se na vratima, svaki želeći doći do ostatka robe koja mu je zaostala u autobusu. Na koncu je svaki od švercera predstavljao jedan bunker kojeg su vreće sa pijeskom bile zamijenile one sa robom lažnih marki. Izgledali su kao da su spremni i životom ih braniti.

Sniježilo je i morali smo krenuti prema granici koja je po šoferovim riječima bila udaljena svega par kilometara. Dodao je da ćemo se u Sežani moći ugrijati u motelu i dočekati zamjenski autobus. Bilo je bitno prijeći granicu. Kako je ljudima bilo nemoguće nositi takvu količinu stvari koju su uspjeli kao prtljagu utrpati u autobus, a i pošto su se bojali carine, stali su salijetati nas, koji smo pod rukom imali samo skejtove. Prišla mi je jedna starija gospođa:
"Dečko, ne bi li htio nakratko obući ovu jaknu i hlačice? Vidim ja da se ti treseš od zime! Ajde obuci, šta se sramiš, pa nećeš nam se valjda smrznuti! Moramo biti jedni drugima biti od pomoći!"
Kada je primijetila da ju ignoriram, krenula je dalje. Nastavio sam razmišljati o kotaču koji mi je ispao sa prednje osovine. Morao sam se nekako vratiti do busa i potražiti ga, a nisam bio siguran hoću li imati tu priliku u Sežani i hoće li autobus prijeći granicu. Ta bez kotača neću moći skejtati!

Pomalo i sa podsmijehom promatrali su nas talijanski carinici. Nisu nam pravili probleme sve dok nisu spazili Hipnosa. Hipnos je natovario na sebe po dva para jakni i hlača pošto se sa jednom gospođom pogodio u računici 2:1. Dva prošvercana para, jedan na poklon. Inače je Hipnos među skejterima glasio za nezasitnog hašamana i nevjerojatnog brijača. Kada su ga naposljetku carinici počeli prepipavati i ispitivati:
"Hašiš, Marihuana?" , izvadio je 10 000 lira, stavio ih na šank i rekao:
"Daj!"

Kasnije nam je pričao kako je uživao u sladostrašću dok su mu 'garava i blondinka' gurale prste u guzicu!

"Bilo je mrak burke! Znaš koji im komadi delaju tranu iza šanka? Kaj ti je, pa takva prilika se ne propušta! Jedino mi je bed kaj se ove babe iz busa fure na mene! Pa da nisam skrenul pozornost muriji, kaj znaš kaj bi kod njih pronašli da su ih išli pretraživati! Daj, takve babetine šveraju nuklearno oružje bez da trepnu! A delaju se djevice! Svima je njima mesto u buksi!"

Dok smo radi Hipnosa na granici cupkali promrznuti od zime, za zavojem se pojavio naš izgoreni autobus. Mogućnost pronalaska kotača prostrujala mi je tijelom u obliku nevjerojatne topline. Nije mi bilo važno da cijelu noć tu stojimo ili pak u Sežani čekamo zamjenski autobus. Želio sam samo svoj kotač nazad. Autobus je ipak ostao za nama na granici.

Obećani motel u Sežani bio je zapravo supermarket koji se upravo zatvarao, pa smo cvokotom zubi zapjevali posmrtnu odu našoj turističkoj agenciji. Napokon je stigao i vozač autobusa kojeg su ljudi maštali razapeti, a ja sam osjetio svoje molitve uslišanima. Znao sam da autobus mora biti na stražnjem parkiralištu. Stigao sam do autobusa sa stražnje strane i odmah ugledao crveni kotač i maticu osovine ispod pomoćnog sjedišta. Htio sam skočiti od sreće, ali preplašili su me ciganski glasovi iz vozačeve kabine. Uvukao sam se u stražnji dio autobusa i promatrao kako cigani na čelu sa našom 'kaskaderkom' izvlače ogromne vreće iz nekakvog prostora ispod prednjih sjedišta. Nisam se usudio ni pisnuti, i izišao sam iz autobusa tek pošto su zašli za brdo. Krenuo sam dići uzbunu, skinuti šofera sa križa i svima ispričati kako je požar u autobusu podmetnut kako bi cigani prošvercali tko zna kakvo oružje ili drogu, ali sam se zaustavio. Zagrlio sam skejt, uvijek spremnim alatom zašarafio otpali kotač i samo se nasmiješio. Koga briga!*ovo je izvadak iz romana Praznina kojeg je Daniel Bele objavio 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Celeber

*ovo je izvadak iz romana Praznina kojeg je Daniel Bele objavio 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Celeber

Tagovi: Daniel Bele, Praznina, skejt, skejtanje, skejteri, Vajt
PROČITAJ I OVO
Potrošnja na filmsku produkciju u Mađarskoj blizu milijarde dolara
FILM
Potrošnja na filmsku produkciju u Mađarskoj blizu milijarde dolara
BUDIMPEŠTA - Potrošnja na filmsku produkciju u Mađarskoj iznosila je blizu 1 milijarde USD 2023., rekao je vladin povjerenik za filmsku industriju Csaba Kael na otvaranju festivala MOZ.GO u Veszprému u srijedu, prema izvješću državne novinske kuće MTI.
Wim Wenders dobitnik njemačko-francuske medijske nagrade
LAUREAT
Wim Wenders dobitnik njemačko-francuske medijske nagrade
PARIZ - Redatelj Wim Wenders ove će godine dobiti njemačko-francusku novinarsku nagradu kao priznanje za životno djelo.
Preminula francuska pop ikona Francoise Hardy
IN MEMORIAM
Preminula francuska pop ikona Francoise Hardy

PARIZ - Françoise Hardy, francuska kantautorica čiji su je melankolični glas, senzualna ljepota i smisao za stil učinili međunarodnom senzacijom u tinejdžerskim godinama, zadivivši modne dizajnere i slavne glazbenike kao što su Bob Dylan i David Bowie, umrla je u dobi od 80 godina.

Baby Lasagna potpisao ugovor s Universal Musicom
IZGRADNJA KARIJERE
Baby Lasagna potpisao ugovor s Universal Musicom
ZAGREB - Hrvatska glazbena zvijezda koja je brzinom svjetlosti osvojila svijet, Baby Lasagna potpisao je globalni diskografski ugovor s Universal Music Groupom čime je započeo novo poglavlje u svojoj umjetničkoj karijeri.
Ovo su pobjednici Animafesta 2024
FESTIVALI
Ovo su pobjednici Animafesta 2024
ZAGREB - Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb 2024 završio je večeras ceremonijom dodjele nagrada u Kinu SC.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE