Jubilej se obilježava njegovom velikom izložbom “Murtić 100” koja se pod umjetničkim vodstvom Branka Franceschija 25. svibnja otvara u HDLU, ali i Danima Ede Murtića koji 11. godinu zaredom donose crteže studenata ALU nastalih u sklopu radionice nalik otvorenome Murtićevu atelijeru.
Rođen je u Velikoj Pisanici 4. svibnja 1921., a četiri godine poslije s obitelji se seli u Zagreb. Od 1940. do 1941. školuje se u klasi Petra Dobrovića u Beogradu, a potom od 1941. do 1943. na zagrebačkoj Likovnoj akademiji u klasi Ljube Babića. Likovni preokret kod Murtića nastao je u Americi, kada je vidio rad Jacksona Pollocka. Njegov ciklus “Doživljaj Amerike” bio je revolucija u tadašnjoj državi jer se rijetko tko izražavao apstraktno.
Murtićeve izložbe 1953. godine u Zagrebu i Beogradu među prvim su samostalnim izložbama koje su u socijalističkom svijetu prezentirale elemente apstraktne umjetnosti. Njegov likovni život uvijek se kretao u skladu s društvenim zbivanjima. Bio je stalno u politici, ali nikad njen eksponent, nego zagovarač onih svjetonazora u kojima su bili dominantni antifašizam, lijeva misao i vrijednosti partizanske borbe, na sudjelovanje u kojoj je bio ponosan. U partizanima je, između ostalog, sa Zlatkom Pricom ilustrirao “Jamu” Ivana Gorana Kovačića, što će kasnije oduševljeno pohvaliti i sam Picasso. Murtićev atelijer na Zrinjevcu, u kojem su nastala i njegova antologijska djela, četrdeset je godina bio i mjesto okupljanja najuglednijih umjetnika i intelektualaca tog doba.
Svakog nedjeljnog prijepodneva tamo se razgovaralo i polemiziralo, a popis stalnih posjetitelja je dug – Vlado Gotovac, Stevan Luketić, Jure Kaštelan, Kosta Angeli Radovani, Neven Šegvić, Dalibor Parać, Zdenko Kolacio, Raul Goldoni, Dragovan Šepić, Petar Selem, Igor Zidić, Jagoda Buić...
Bio je tamo i Milan Bešlić, Murtićev suradnik, autor njegove biografije i dokumentarnog filma o njemu te pokretač manifestacije Dani Ede Murtića. Upoznali su se 70-ih, na izložbi u Forumu, kada je Bešlić bio student, i ostali povezani do umjetnikove smrti 2005. godine.
– Edo je bio velika tema kao osoba, dinamična duha, temperamentan, otvoren, socijalan, druželjubiv i veliki radnik. U svoj atelijer, mogli bismo reći na svoje radno mjesto, dolazio je svakog dana u šest ujutro. Volim reći da me taj jutarnji termin s njim i dodatno zbližio. Naime, na jednoj večeri rekao mi je da ostanem dugo, ali neka ne zaboravim da ujutro u šest moram biti u atelijeru. Bila je zima, a ja sam tramvajem iz Dubrave točno u šest došao u centar i čekao ga ispred atelijera s najboljim slanim kiflama u gradu. To ga je toliko razveselilo da me zagrlio i to nas je i dodatno povezalo i dalo mi privilegij da me prihvati kao mladog prijatelja. Vodio sam komunikaciju, administraciju i druge neslikarske poslove za njega i pomagao u organizaciji izložbi – govori za Večernji list Milan Bešlić i prisjeća se Murtićeve profesionalnosti.
– Imao je golemu organizaciju u svojem slikarskom poslu. Kad bi se govorilo što je u društvenom ili socijalnom kontekstu unio u naše društvo i na likovnu scenu, moglo bi se govoriti o tome da je slikarstvo bilo njegov život koji je poistovjetio s poslom. On je bio posve posvećen svojem slikarstvu, a zahvaljujući velikoj intelektualnoj i socijalnoj inteligenciji, uspostavio je široka poznanstva tako da se može reći da je bio i dobar vlastiti menadžer, a što ljudi nerijetko pripisuju bivšoj državi. No ne možemo reći da je on bio državni slikar, on je bio apsolutno svoj, s tim da je u toj državi sebi znao napraviti prostor za poslove. To je velika razlika – raščlanjuje Bešlić potencijalne zablude da je Murtić bio neka vrsta ‘režimskog slikara’ ili ‘miljenika Partije’.
Murtić je naprosto pripadao modernistima koji su bili više uključeni u javni život, i zato je često znao izražavati svoje političke stavove. Svi još živo pamtimo recimo njegovo dijeljenje grafika 2000. u povodu pobjede Račana i SDP-a.
– Bio je socijalno osjetljiv čovjek, osjećao je ima li netko ili nema, zalagao se za socijalnije i humanije društvo. U iznošenju stavova protiv vlasti koja se nesocijalno ili nehumano odnosila u danom trenutku bio je glasan, čak gromoglasan. Nije se ustručavao reći svoje mišljenje i u tom smislu bio je angažiran. Bio je intelektualac lijeve orijentacije i u socijaldemokratskim koncepcijama vidio je mogućnost da se na njima stvori pravedniji i humaniji svijet i društvo u kojem je živio i u kojem živimo svi. Bio je altruist, nije poznavao socijalno nisko ili visoko, bio je za jednakopravnost i s tim iznimnim osjećajem za drugoga i sa sviješću da bi trebalo graditi takvo društvo, on je bio opredijeljen za takvu vrstu humanističke koncepcije u određenoj političkoj stranci – kaže Bešlić pa o njegovom odnosu s Titom i Tuđmanom dodaje:
– Murtić je imao veliko poštovanje prema Brozu, a on je pak bio tolerantan prema apstrakciji. Druga je stvar što je Tito osobno mislio jer, koliko ja znam, on je bio skloniji figurativnoj umjetnosti. S Tuđmanom je pak Murtić bio blizak prijatelj još od partizanskih dana, poslije su se zbog političke situacije udaljili. Kako je Murtić poslije rekao u intervjuu u Vjesniku, on i Tuđman često su se svađali, ali je smatrao da to nije razlog “da se odreknu jedan drugoga”. Ipak, za njihov odnos prijeloman je bio Tuđmanov dolazak na vlast kada je Murtić postao jedan od njegovih glasnijih kritičara. Danas, Murtić je, kaže Bešlić, i dalje cijenjen autor i ne bismo mogli reći da pada u zaborav. Odjek njegova djela možda nije onoliki koliki je bio za njegova života, kaže, jer Murtić spada među one autore kakav je recimo u književnosti bio Hemingway, njegov život isprepleten je s njegovim djelom.
– Takva osoba poistovjećena sa svojim djelom, implicira da se piše i o njoj i o djelu. Edo je bio čovjek goleme komunikacije, što je doprinosilo tome da su novinari s njim rado i često razgovarali i pratili njegov rad. Kako ga danas nema, a ostalo je djelo, činjenica jest da je medijski možda manje nazočan, ali u akademskoj zajednici njegovo je djelo nezaobilazno u povijesti hrvatskog slikarstva. Murtić je tu trajna vrijednost. I novo je čitanje Murtića za očekivati. Njegovo slikarstvo treba revalorizirati i drugom interpretacijom kontekstualizirati u vrijeme i prostor u kojem je nastalo. Samim tim će se jasnije vidjeti što to jest i što Murtićevo djelo znači u europskom kontekstu – kaže Bešlić, koji će nastaviti održavati Murtićev rad živim i Danima Ede Murtića pred kojima je mogućnost da postanu i međunarodni projekt.
– U gradskom muzeju u Bjelovaru, na Sveučilištu u Zagrebu i na ALU u tijeku su izložbe studentskih radova nastalih u sklopu ovog projekta. Dani Ede Murtića manifestacija su koja kroz medij crteža i rad sa studentima želi memorizirati Murtića, ali u smislu u kojem je on najvažniji za nas – crtežima i Murtićevim atelijerom, i to pod dirigentskom palicom akademika Zlatka Kesera i asistentice Gordane Bakić. Oni novim pedagoškim pristupom crtežu kod studenata i studentica potiču interes za taj medij. Projekt podupire i obitelj Murtić, HAZU i njen predsjednik akademik Velimir Neidhardt, dekan ALU Tomislav Buntak te Fredi Pali, načelnik Općine Velika Pisanica – zaključuje Bešlić.
