Sud dao za pravo Štuliću. Tko će mu isplatiti novac?

“Sud je pravomoćnom presudom utvrdio da vrijednost tih snimki, na temelju koje se rade nove snimke i kompilacije, nikada nije procijenjena, niti je za nju Croatia Records išta platila. Radi se o pravomoćnom kraju jedne od najnotornijih privatizacijskih trakavica u Hrvatskoj. U pretvorbi sredinom devedesetih godina, plaćene su nekretnine i druga imovina nekadašnjeg Jugotona, no vrijedna diskografska materija preuzeta je, prema odluci Visokog upravnog suda, u nepravilnom procesu”, piše novinarka Ana Raić Knežević na Telegramu.

Iz toga proizlazi da je Croatia Records 28 godina ostvarivala prihod na imovini koja joj ne pripada, a tu je riječ o tzv. back catalogu nekadašnjeg Jugotona.

Kad se ode u ne tako davnu prošlost, Jugoton je prošao kroz pretvorbu sredinom 1990-ih godina i iz njega je nastala Hrvatska zaklada zvuka i slike čija vrijednost je tada bila procijenjena na 3,5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka (njemačka marka se s uvođenjem eura mijenjala u tečaju 2:1 u korist eura, op. a.). Kupovina je izvršena 1996. i tada je Fondu za privatizaciju bilo uplaćeno oko 10 milijuna njemačkih maraka. Pored nekretnina i brojne opreme nekadašnjeg Jugotona, fonogrami nisu bili na popisu otkupljene imovine. Po presudi Visokog upravnog suda riječ je o nepravilnom procesu.

Pojam ‘fonogram’ uveden je u Zakon o autorskim pravima tek 2003. godine, stoga su u Croatia Recordsu tvrdili da fonogrami nisu ni mogli biti na popisu imovine iz 1996. kad je izvršena kupnja. Iste 2003. je provedena i revizija u CR i revizijska kuća je tada dala zeleno svjetlo da je u privatizaciji sve bilo po zakonu. No iz Hrvatske glazbene unije se nisu slagali s tim jer na revizijskom popisu nije bila procjena vrijednosti fonograma jugotonove arhive.

Gledano kronološki, cijeli slučaj posjeduje niz propusta. Još je 1993. trebalo je biti osnovano nadležno tijelo koje trebalo proći kroz obiman jugotonov katalog i utvrditi što se od njega smatra dijelom nacionalnog blaga Republike Hrvatske, a što ne. Za ono što bi bilo utvrđeno da je riječ o nacionalnom blagu, trebalo je kroz dionice u protuvrijednosti vratiti Fondu za privatizacije (danas CERP-u), ali do toga nikad nije došlo. Država tek kasnije utvrđuje da joj je iz ruku izmakla potencijalna zarada, te će CERP-u poručiti da fonogrami nisu procijenjeni, a CERP 21. listopada 2016. objavom rješenja to i potvrđuje.

Uzalud su se iz Croatia Recordsa žalili i na CERP-ovo posljednje rješenje da 1993. nije postojao fonogram, te i neuspješno tužili CERP. Sada je pravomoćna sudska odluka da Croatia Records nije smjela koristiti fonograme, jer nisu bili u njenom vlasništvu.

Iz svega ovog može se reći da je razvidan korijen jednog drugog sukoba, a to je onaj oko digitalnih glazbenih prava s dolaskom streaming servisa u Hrvatsku )i koji i dalje traje zbog donošenja novog Zakona o autorskom pravu), između HGU-a i HUZIP-a (koji prikuplja izvođačka prava) s jedne strane i Hrvatske diskografske udruge s druge strane u kojoj je dakako i Croatia Records, piše Radvnododna.

Postavlja se također pitanje što će biti s odštetama i sudskim odštetnim zahtjevima koji bi na osnovu ove presude vrlo lako mogli ‘pljuštati’ i to ne samo iz Hrvatske, već i iz ostatka regije, jer Jugoton je objavljivao i mnoštvo glazbe koja ne potiče izvorno iz Hrvatske, već cijele bivše Jugoslavije. Što će biti, dakle, s nizom pravnih konzekvenci obzirom da je utvrđeno ilegalno korištenje fonograma, i to nikom drugom već najvećem diskografu u Hrvatskoj koji je bio i nasljednik najvećeg i najvažnijeg fonogramskog kataloga? Znači li to gašenje Croatia Recordsa?

Tko je na koncu vlasnik spornih fonograma? Hoće li oni tim slijedom biti vraćeni na raspolaganje onima koji su ih i snimili, ili će ih uzeti netko drugi, npr. država? Znači li to da se uskoro mogu očekivati kamioni koji će krenuti u zapljenu putem zagrebačke Dubrave? Tko će i gdje smjestiti taj ogromni katalog, i u kakve uvjete pohrane i tko će s njim raspolagati, jer na koncu, ako završi u nekom ‘bunkeru’ tko zna hoće li i u kojem obliku vrijedan dio toga više ugledati svjetlo dana?

I na koncu, ako je Branimir Štulić cijelo ovo vrijeme bio u pravu, tko mu nakon ove presude duguje novce? Croatia Records, ZAMP, ZAPRAF, HUZIP ili država, ili svi zajedno? Jer, eto, on je otišao u Nizozemsku i prije nego li je nastala Hrvatska, imao je dovoljno vremena tamo za naučiti nešto o pojmu ‘fonogram’, što i jest, ali je, dobro znamo, stalno proglašavan ludim.