Sviličićev zvuk je topao i miriše po nekim davnim vremenima (VIDEO)

Već pri prvom slušanju albuma, razvidno je da se Sviličić više otkriva u pjesmi, nego u prozi (Sviličić je, naime, uz znanstvenu i glazbenu karijeru, zanimljiv književnik s hit knjigama „Druga strana slutnje“ i „Zadnja postaja Ljubav“ ). Uvidom u postojeću diskografiju i YT kanale jasno je da se radi o iskusnom studijskom multiinstrumentalnom glazbeniku, virtuozu na akustičnoj gitari, ovjenčanom Porinom za pjesmu ''Vjerujem u anđele'', koju je otpjevao najveći među najvećima Oliver Dragojević.

Kada bi se morala u jednoj rečenici dati ocjena njegovom kantautorskom albumu prvijencu rekao bih da će ''Duži put do doma'' zasigurno biti ''Kraći put do srca.'' Naime, Sviličić je na svom nosaču zvuka sublimirao svoje tinejđerske dane iz zlatnih osamdesetih, povezujući '60 – te, Beatlese, te melankoličnog i romantičnog Balaševića („U zadarskom arhipelagu“), zeru Đavola („Još uvijek te volim“) i toplinu ''Dujmićevskih'' Novih fosila („Treba mi netko kao Kristina“).

Album sam poslušao u siječnju 2021., dok još nismo ni slutili da će nas Đole napustiti i prepustiti radijski eter nekim novim klincima. Zašto spominjem Balaševića? Pa nakon odslušanih prvih, uvodnih balada, iskreno sam pomislio da bi Đole, vjerojatno, ubio za jedan ovakav album. I s odmakom od dva mjeseca i nemilog događaja - ostajem pri tome i odgovorno tvrdim da je Sviličić vješto uspostavio univerzalni: - dovoljno sličan, a dovoljno različit – paralelni most s Balaševićevim svemirom, koji – moram priznati - izvrsno funkcionira.

Sviličić tako u jedanaest osobnih ispovijedi pjeva o Ljubavi (sjajna i intimistička „Kad si vatra svi te hoće gasit'“), izgara životom („Još uvijek te volim“), pa zatim raste u spoznaji dovodeći nas do neke začudne katarze („Zvona ljubavi“). U većini pjesama se na tren uistinu zaboravi da je to prvi album nepoznatog kantautora, a ne velikog Đoleta. Iako drugačije boje glasa i stasa, Sviličić postiže atmosferu koju je istopilo globalno zatopljenje gluposti koje nam se servira u bižuterijskom medijskom prostoru te stihovima ulazi u pitku dubinu, tražeći neočekivane usporedbe u ''twist'' maniri, kao što to radi u svojoj prozi. Ne inzistirajući na digitalnoj savršenosti i sveopćem ''autotuneu'', Sviličićev zvuk je topao, s naglašenim akustičnim gitarama i miriše po nekim davnim vremenima kada su melodija i tekst bila temelj pjesme, što je danas rijetkost.

Nadalje, aranžmanski je pogođena nevinost i idiličnost zaboravljenog vremena, koje izvire iz dojmljivih autorovih gitarističkih fingerstyle & fingerpicking bravura (npr. „Kad si vatra, svi te hoće gasit'“, koje su dojmljivo odsvirane u stilu gitarističkih finger-patterna Simona & Garfunkela iz pjesme „Kathy's song“ i stihova iz kojih osjećate proživljenost opjevanog.

Iskreno, plašio sam se da će Balaševićevim odlaskom nastati praznina u tom pop-šansonskom senzibiltetu i izričaju. U Sviličićevom albumu „Duži put do doma“, koliko god da inklinira prema tom zvuku i emociji, nipošto ne treba tražiti oplakanog Panonskog mornara. Štoviše, sličnost senzibiliteta (npr. specifične sinkope u harmonijama i narativni tekst koji „traži da se sluša“) možda čak mogu biti i otegotna okolnost proboju ovog zanimljivog albuma do srca slušatelja, jer naravno - samo je jedan Balašević. Ipak, Sviličićeva poetika stihova ima svoje zanimljive adute, a to su fini dodir main streama i pop-rocka osamdesetih uz miris komiške lavande i čvrsti zagrljaj mediteranskog aerosola (što posebno dolazi do izražaja u pjesmama: „Lito ispod Huma“ i „Kad zagrme tišine“). Sintagmu ''Dalmatinski Balašević' kojeg je skovao PR tim Aquarius recordsa stoga bih radije proširio na ''Mediteranski Balašević'' jer se u stihovima i harmama svake pjesme osjeti i snažan ushit prostranstvima i mirisom mora i soli.

Koncentrat kvalitete pjesama ovog albuma je interesantno ujednačen uz nekoliko potencijalno hitoidnih naslova („Treba mi netko kao Kristina“, „Lito ispod Huma“ i „Duži put do doma“). Također, zanimljivo je napomenuti da na albumu Sviličić surađuje s Nenom Belanom i to na drugoj verziji pjesme „Duži put do doma“ u Belanovoj interpretaciji. Ta verzija će sigurno izazvati veliki interes, zbog toga što je retro prizvuk pjesme jednim svojim dijelom i hommage Đavolima i bezbrižnosti nekih davnih vremena. Također, u planu je i suradnja s Tedijem Spalatom na pjesmi Terakota, koja odiše Mediteranom i Dalmacijom.

Za kraj bih rekao da na temeljima panonskog mornara Sviličić albumom „Duži put do doma“ gradi svoj kantautorski stil. Srećom (ili pameću!), nije stvorio frankenštajnski glazbeni hibrid, već stihom i harmama zgodno levitira između kopna i mora, neba i zemlje, sna i jave… i to radi iznenađujuće dobro!