Vlaho Bukovac, mlad i slavan u Parizu

Djetinjstvo Bukovca, u rodnom Cavtatu, bilo je teško, ali umjetnik je iz tih prvih dana donio slike koje su postale dijelom njegove duhovnosti i odnosa prema životu i umjetnosti. Sjetio se zvona u katedrali u Dubrovniku, na Dan svetog Vlaha, a jedan od tih impresivnih prizora priredila mu je majka koja je tkala na tkalačkom stanu pri svjetlosti pucketave svijeće.

Prije nego što je dosegao blaženstvo mira i pohvale, kao akademski slikar i profesor u Pragu, prije nego što je naslikao čuvenog "Velikog Isu", napravio je portrete Obrenovića i Karađorđevića, princa kasnijeg kralja Nikole I na Cetinju, biskupa Strossmayera , Franjo Josip I, Vlaho Bukovac proći će put radnika i mornara, usavršavajući svoj slikarski talent ne iz teorije, već iz iskustva, istinske inspiracije i promatranja ljudi i svijeta, piše Politika.

Za stvarne nevolje saznaje tek nakon što sa stricem ode u Ameriku, gdje je doslovno radio kao sluga. Nakon iznenadne smrti strica, teta ga je smjestila u popravni dom na otoku Hearts pod izlikom da ga šalje na fakultet. Dječak je ondje trpio glad, batine, bolest i hladnoću, a bit će mu bolje tek kad je učitelju priznao s kakvom je nepravdom tamo doveden. Prvi Božić koji je proveo u Americi bio je usamljen, osuđen na propast, a umjetnik je rekao da ga se sjeća cijeli život.

Po povratku u Cavtat ponovno je osjetio potrebu za avanturom, pa je zaplovio do Carigrada, a zatim opet do Amerike. U Kaliforniji je između poslova upoznao Isaaca Lustiga, rodom iz Praga, koji mu je dao pristojan smještaj i za kojeg je tijekom dvadeset dana napravio tri portreta. Slikarstvo je učio kod majstora Toyottija porijeklom iz Rima, a u to je vrijeme izlagao u trgovini "Maurice i Schwab".

"Ljudi su o meni počeli pričati u San Franciscu, premda, doduše, narudžbe slika u posljednje vrijeme nisu toliko obilne. Amerikanac u to vrijeme nije imao puno vjere u vještine svojih sunarodnjaka, a kad je trebao neko umjetničko djelo, dobavljao ga je iz Europe. Ne krivim ih za to: takve su bile okolnosti. Žao mi je samo što sam morao otići u Ameriku da bih studirao slikarstvo i tamo se pripremio za umjetnika! Međutim, da nije bilo Isaaca Lustiga, nikada ne bih postigao ono za čim sam težio, Lustigu ću biti dužan do groba! ”, Napisao je Bukovac.

Ipak, pariško će razdoblje biti dio njegovog umjetničkog procvata, u školi kod profesora slikanja Cabanela, a providnost ga je tamo odvela preko srpskog pjesnika i dubrovačkog vlastelina Meda Pucića. Svidjela mu se Bukovčeva slika "Turci u haremu", a umjesto u Rim preporučio je umjetničke škole u Parizu, kamo je upravo bio otišao. Pucić mu je predložio da prevede prezime Fadjoni na slovenski Bukovac, što je umjetnik i učinio.

Ubrzo je Bukovac uspio izlagati na pariškom salonu, zadivljujući svojim talentom i neovisnim obrazovanjem profesora Cabanela. Prva slika koju je ponudio bila je "Crnogorac u obrani".

U toj pariškoj fazi Bukovac je usvojio koncepcije ljepote drevnih majstora, harmonije i savršenstva starogrčkih kipova. Usporedio je te ideale s modernističkim, koji često predstavljaju negaciju svake ljepote, karikaturu estetike, kako je rekao.

Ideju za "Veliku Izu" Bukovcu je dao čitajući novine "Fenjer" u kojima su objavljeni nastavci istoimenog romana Aleksandra Buvije. Kao model poslužila je mlada konobarica koju je primijetio u kafiću. Slika je primljena u salon 1882. godine, postavši glavna atrakcija izložbe.

“Biti mlad i poznat u Parizu! Jesam li mogao sanjati nešto ljepše na svijetu u to vrijeme?! Već taj uspjeh mogao je otkupiti sve nedaće i patnje koje su me pratile do tog trenutka ", riječi su Bukovca.

Deset dana nakon otvaranja Salona, ovo je djelo bogati Englez kupio za pet tisuća franaka, a zatim prešao u ruke Richarda Leda iz zapadnog Derbyja, blizu Liverpoola.

U Srbiji Bukovac opisuje kraljevski dvor Milana Obrenovića i kraljice Natalije na čijim je portretima radio, a iznenadio ga je monarhov interes za umjetnost i slikarstvo. Slikao je portrete prijestolonasljednika Aleksandra, kao i liječnika i pripovjedača Laze Lazarevića. Boravak na Cetinju i suradnju s princom, tada kraljem Nikolom, nazvao je crnogorskom pustolovinom koja je bila puna napetosti i čekala vladara kao uzor, dok je u međuvremenu slikao kraljevsku obitelj.

Imajući vlastiti atelje u Parizu, Bukovac je naslikao i portret dr. Baltazara Bogišića, koji je u to vrijeme sastavljao Građanski zakonik za Crnu Goru. Umjetnik je u Salonu izlagao već 17 puta, izvan svjetskih izložbi 1889. i 1900. godine.

U mirnijoj fazi života, od 1892. godine, kada je osnovao obitelj, uz podršku biskupa Strossmayera, čiji je portret naslikao u Đakovu, Bukovac se vratio u Zagreb, gdje je aktivno sudjelovao u umjetničkom životu, u stvaranju Umjetničkog paviljona . Također se istaknuo izložbama u Pešti i Beču, gdje je naslikao Franju Josipa I. Iako je u Beču doživio relativni uspjeh i napravio sedam portreta, smatrao je da grad nije za njega. Našao je posao profesora na Akademiji u Pragu, kamo je došao 1903. godine, a ovo životno priznanje završilo je 1917. godine.

Vlaho Bukovac nije se slagao s teorijama o umjetnosti, "filozofiranje u slikarstvu" bilo mu je nezamislivo. Vjerovao je da su samouki umjetnici pošteniji od modernista, futurista, kubista, koji svojim slikama čine svijet nesretnim. Ti umjetnici sa žutim kljunom, kako ih je nazivao, nisu obraćali pažnju na stare majstore, a onima koji nisu razumjeli "njihove drljače" rečeno je da su glupi. Umjetnost ne podnosi recepte, kako je rekao Bukovac, koji je vjerovao u svjetlost kao najveću istinu i ljepotu.

"Boja je sve, svjetlost je boja", vjerovao je, kao i činjenica da je dar promatranja umjetnikova snaga.