Ideja o subvencijama za najam stanova mogla bi se izroditi u svoju suprotnost

Najava javnog subvencioniranja najma stambenog prostora za mlade obitelji u Hrvatskoj izazvala je proteklih dana veoma podijeljene reakcije. Pritom socijalna motivacija Vlade RH, odnosno Državnog ureda za mlade i demografiju, svakako nije sporna. Ipak, među analitičarima prevladavaju komentari po kojima bi takva mjera, nalik ponekima ranijim, lako mogla iznevjeriti osnovnu svrhu. Nekadašnji slični programi za kupnju nekretnine, znani pod kraticama POS i APN, ustvari su se tako prometnuli u svoju suprotnost, na ogorčenje mnogih.

Razočarani nisu bili jedino iznajmljivači u čije se ruke prelilo najviše vrijednosti, mjereno po kretanjima na vezanom tržištu. Cijene najma i općenito nekretnina su porasle, a najmoprimci su se zatekli u još težoj situaciji. Subvencije nisu bile popraćene dostatnim ograničenjima komercijalnog raspolaganja stanovima. Također, izostale su mjere direktnog ispomaganja najosjetljivijih društvenih skupina, one koje se ne bi dalo profitno zloupotrebiti. Konkretno su baš podstanari najmanje zaštićena kategorija, gotovo posve neregulirana ugovornim odnosom, prepuštena svim tržišnim nepogodama.

„Kao netko tko dugi niz godina pokušava ukazati na činjenicu da niti jedna dosadašnja vlast RH nije priznala podstanarski stambeni status kao stvarnu životnu okolnost mnogih, moram priznati da me je obradovalo to što vlada ovim potezom konačno priznaje da i u Hrvatskoj ljudi uopće stanuju u najmu, te da se radi o sasvim validnom stambenom statusu koji zahtijeva određenu pažnju“, rekla nam je arhitektica Iva Marčetić iz zagrebačke nevladine udruge Pravo na grad koja se bavi upravo problematikom javnih politika stanovanja.

„Isto tako", nastavila je, „drago mi je da ovaj potez signalizira da će se u najvišem predstavničkom tijelu govoriti o stambenoj krizi koja pogađa stanare u svim stambenim statusima, da ne ostane jedina mjera koju država predlaže tek ona kojom se pomaže vlasnicima s kreditom ili potiče ostale da ga podignu." No, prema njezinu stavu, iako je posrijedi simbolički bitna mjera, i to - ukoliko se pravilno i pravovremeno provede - može pomoći mnogima koji trenutno moraju trpjeti nerazumne cijene najma.

Te cijene već dugo ne idu u korak s primanjima, radi se o direktnom novčanom transferu koji ne prate mjere stabilizacije tržista najma. „Naime, ova mjera, ukoliko nije popraćena drugima, značit će novo bacanje javnog novca u bunar, i donijet će nešto kratkotrajnog olakšanja, a već sutra možda utjecati na daljnju volatilnost tržista i štetu za krajnjeg korisnika", skeptična je Marčetić.

Druge mjere, pak, bile bi npr. porezne olakšice za podstanare, a što bi svakako potaklo potpisivanje više ugovora. Ili, rastumačila nam je nadalje ova arhitektica, regulacija podstanarskog statusa izradom i provedbom novog zakona kojim bi se regulirali dozvoljeni periodi i postotci poskupljenja, tj. njegovo onemogućavanje.

Da je tržište stanova općenito zapravo srce ukupnog tržišta u nekoj zemlji, smatra Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. On to područje istražuje još od osamostaljenja RH, pa i ranije, te danas najprije postavlja upit o krajnjem cilju Vlade RH.

„Podstanarstvo je kod nas postalo“, drži on, „prototip socijalne isključenosti golemog broja ljudi. Oni su najranjivija populacija, a država im dosad nije dala ništa. Začudo, nema ni javnog dijaloga o tome. Javna radiotelevizija za komentatore o toj temi poziva – trgovce nekretninama. Ne znam što da onda očekujemo, izuzev podatka o kretanju njihove zarade.“

Bežovan trenutno sudjeluje u jednom EU-projektu, u okviru programa „Marie Curie“, koji se tiče održivog i priuštivog stanovanja.

„Istražujući javni dijalog o tome, naš tim kao ovdašnji partner u dotičnom međunarodnom projektu, nažalost, nema čime pridonijeti. No barem je jasnije zašto je toliki broj mladih pobjegao iz Hrvatske. Kad je riječ o onima koji ostaju, imamo najviši udio mlađeg stanovništva koji ostaje živjeti s roditeljima", dodao je on.

Ovaj naš sugovornik napominje da u EU-u postoji bar desetak različitih projekata koji se tiču problema stanovanja, pa se iz europsko-unijskih fondova mogu čak i graditi socijalni stanovi. Hrvatska s time nije ni pokušala, nemajući politički kapacitet da se uopće svrsta među kandidate za usmjeravanje sredstava ka takvom cilju.

„Znatnim dijelom se radi o eksperimentalnim, pilot-programima", pojasnio je, „ali nas nigdje nema.

Evo, nedavno je i Anglikanska crkva u Velikoj Britaniji objavila da pokreće svoj javni stambeni projekt. Slovenci su imali nešto slično. A nisu u nevolji samo mladi, jer i stariji ljudi imaju specifične teškoće oko stanovanja.“

Naposljetku, napominje Bežovan da niti uži problem apartmanizacije stambenog prostora u RH nije politički ni taknut, a narastao je do neslućenih razmjera. Zato i Gojko Bežovan upozorava da se namjereni program subvencioniranja najma mora osmisliti krajnje pažljivo i detaljno, ili će se izroditi u dodatno žarište sve nepovoljnije situacije. Uostalom, u svemu tome bi se i gradovi, naročito Zagreb, trebali po njegovu mišljenju postaviti aktivnije, za što je ranije bilo određenih naznaka.

Na to bismo dometnuli da se i zagrebačka vlast preoteklih dana odredila prema inicijativi iz smjera Vlade RH. Pored jedne njihove ranije najave gradnje javnih stanova za najam, oglasili su se potom saborski zastupnici iste političke stranke Možemo!, odnosno platforme. Od mjera koje zastupaju, tu je spomenuta gradnja za najam, zatim otkup stanova radi povećanja javnog stambenog fonda, te porezne olakšice za najmoprimce, uz bolju njihovu zaštitu kroz zakonske izmjene, itd. Alternativnih ideja tako ima dosta, samo kad ne bi državna politika bila još uvijek toliko na strani tržišta.