Vukovarska, ulica opasna po život

Još je prije desetak godina Jutarnji list pisao o toj zgradi kao jednoj od opasnijih u Zagrebu upravo zbog tih ploča. Tu je zgradu s Berislavom Vinkovićem projektirao Slavko Jelinek, autor čak trideset sedam zagrebačkih nebodera. Arhitekt rodom iz Spodnje Polskave, odrastao na Trešnjevci, koji je tečno govorio sedam svjetskih jezika, imao je strast, kako je znao prepričavati, prema velikim građevinama, visine su ga privlačile. No, ploče na pročelju nisu izdržale test vremena. A potres im zasigurno ne pomaže.

Iza Zagrepčanke je zgrada u Ulici Veselka Tenžere u kojoj je živio nedavno preminuli umjetnik Ivan Kožarić. Kako je s prozora imao pogled na križanje Savske i Vukovarske, zamislio je ovdje skulpturu Nazovi je kako hoćeš, visoku trideset metara. Tračnice tramvaja, kao i cestovni promet, prolazili bi između nje. Da je bilo mogućnosti i sluha, bila bi to jedna od boljih javnih skulptura u Zagrebu.

Tik uz Kožarićevu, čiji je autor arhitekt Božidar Rašica, s adresom Vukovarska 52, stambena je zgrada čiji je autor Stanko Fabris. Na krovu valovita konstrukcija od betona teška 155 tona. Nakon banijskog potresa konstrukcija se oštetila i izgleda kao da bi svakog časa mogla pasti s vrha zgrade. Zgrada je ograđena za pješake, no stanari u njoj žive i dalje. Konkretno rješenje se ne nazire. Statičari smatraju da se konstrukcija vjerojatno neće odlomiti i pasti, no situacija se ipak čini krizna, to više što se grad još trese. Višestambena zgrada Stanka Fabrisa napravljena je prije potresa u Skoplju 1963., kad se mijenjaju standardi gradnje u tadašnjoj Jugoslaviji. Nazivali su je i Mornarskom jer je izvorno napravljena za mornaričke oficire.

- Ova zgrada predstavlja najljepši zalazak 50-ih i uvod u nove odrednice strukturalizma u umjetnosti. Ekspresivan armiranobetonski krov otvorene zajedničke terase možda je bio posljednji glasan krik 50-ih - smatra Vedran Ivanković, izvanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koji je doktorirao na temu "Ulica grada Vukovara 1945. - 1971. i moderne vizije Zagreba u 20. stoljeću - refleksije utjecaja internacionalnog stila u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu nakon Drugog svjetskog rata".

Zbog poslijeratne arhitekture Vukovarska je predmet mnogih istraživanja, kao i sama Fabrisova zgrada. O Fabrisu je svojedobno pisao i Ivankovićev kolega Dubravko Bačić koji tvrdi kako je taj arhitekt "iznimna i osebujna pojava u arhitektonskom panoptikumu druge polovice ovoga stoljeća. Južnjački temperament, nabijen životnom energijom koja buja, pršti, stvara i izaziva nesporazume, Fabris je bio arhitekt za kojega s pravom možemo reći da nikad nije postao dio društvene mašinerije, niti je njegov osobni interes, stvaralački zanos podvrgnut uredskim principima - vremenu usprkos. Nikad nije bio cijenjen, često zaobilažen". Treba se složiti s Bačićem kako je znakovito da "Fabrisovu opusu nije posvećen nijedan ozbiljniji znanstveni rad, nije izdana monografija projekata, ne postoji ni kritički ili bar sintezni prikaz djela".

Vedran Ivanković, pak, tumači, "Fabris je arhitekturu završio na École Nationale Supérieure d'Architecture et des Arts Décoratifs u Bruxellesu. Njegov su "kristal" na Kazališnom trgu, zgradu Ferimporta koja je odavala ispravnu urbanističku metodu dogradnje Donjega grada, srušili bez velike pompe. Zgrada u Vukovarskoj, koju zbog investitora nazivaju 'mornarica', ipak nije Ferimport. Velebna konstrukcija odolijeva jednako tektonskim i društvenim poremećajima".

U to je doba na pročelju Fabris koristio jaku boju na pročelju, vjerojatno pod utjecajem opusa Pieta Mondriana, s čijim se radom, može se vjerovati, susreo među ostalim i za vrijeme studija. U samoj zgradi predviđena su tri različita tipa stanovanja. - Kuća na ulici je za narod koji tu prolazi, a kuća unutra je za investitora - jednom je rekao taj arhitekt.

Vukovarska ulica u kojoj su u poslijeratno vrijeme gradili najvažniji arhitekti svojeg doba, kako je dobro definirao Bačić, postala je "paradigma raskoraka htijenja i mogućnosti, arhitekture i urbanizma, humanog i socrealističkog mjerila". Najviše se gradilo 50-ih te 60-ih godina. Kako, opisao je Ivo Maroević: "Bila je to arhitektura iz radionica brojnih poznatih hrvatskih arhitekata, koju je krasila jednostavnost, ponegdje i škrtost izraza, skroman i ograničen izbor materijala te jasna geometrija volumena pretežito slobodnostojećih zgrada". Koliko se puno gradilo, govori podatak da su na čitavom potezu nove ulice, osim razasutih stambenih trnjanskih kućica, do 1947. godine sagrađene samo dvije građevine. Desetljeće kasnije, razlika je golema.

Gradili su osim Fabrisa i Rašice Neven Šegvić, Drago Galić, Kazimir Ostrogović, Ninoslav Kučan, Radovan Nikšić. Gradilo se i kasnije, no predmet su našeg teksta zlatne godine Vukovarske ulice. Riječ je, inače, o ulici koja je najviše po svoj prilici u povijesti mijenjala ime. Prvo je imala dva imena, Varaždinska, za dio zapadno od Trnjanske ulice, i Dubrovačka, za istočni dio. Nakon Drugog svjetskog rata nazvana je Moskovska ulica, a nakon raskida s Informbiroom i Titova govora protiv Staljina, preimenovana je Beogradsku ulicu pa u Ulicu proleterskih brigada. Od 90-ih je Vukovarska.

No, iako se ponajviše vezuje uz poslijeratnu obnovu, priča te ulice seže, kako nam otkriva Vedran Ivanković, puno više u prošlost: "Prva trasa koja se otprilike poklapa s današnjom Ulicom grada Vukovara zacrtana je u prijedlogu za novu regulatornu osnovu Milana Lenucija iz 1907".

Ivanković, dalje, podsjeća i na u široj javnosti manje poznatu ulogu arhitekta Jurja Neidhardta u razvoju Vukovarske: "Prostor južno od pruge planiran je za širenje donjega grada još na prijelazu stoljeća, a 1930-ih Juraj Neidhardt kada radi u Le Corbusierovom atelijeru u Parizu izrađuje prvu avangardnu viziju izgradnje na području današnje Vukovarske. Idejni projekt za proširenje Zagreba iz 1935., Projet d'extension de la Ville de Zagreb nastaje kada ovaj arhitekt radi na projektima vizije megastruktura višestambenih zgrada po uzoru na prekooceanske brodove. To su bili soliteri sa 18 katova i zadnjom zajedničkom poluotvorenom etažom. Neidhardt je projekt svoje zgrade izložio na izložbi održanoj 1935. u galeriji časopisa Cahiers d'Art u Rue du Dragon, koju je organizirala mlada umjetnica Yvonne Zervos, kći francuskoga likovnog kritičara Christiana Zervosa.

Konkretan Neidhardtov stambeni 'prekooceanski brod' proizlazi iz Le Corbusierove koncepcije kartuzijskog nebodera, na kojoj nekoliko godina ranije radi i ovaj arhitekt". Projekt proširenja Zagreba na području današnje Vukovarske predstavljen je, potom, i svjetskoj javnosti: "Izuzev u krugu članova CIAM-a, za kojega su se sjednice za radno područje Jugoslavije koristile podloge za Zagreb kao predložak za izradu Atenske povelje, najpoznatijeg svjetskog urbanističkog dokumenta, osvrt na rad suradnika iz Le Corbusierova ateliera u Parizu na planu Zagreba donosi 1937. i ugledni L’Architecture d’aujourd'hui. Prometna je shema Neidhardtova novoga grada na području današnje Vukovarske funkcionalno riješena ortogonalnim sustavom prometnica uzduž kojih su velike višestambene zgrade. Neboderi karakterističnog 'Y' tlocrta daju plastičku determinantu igre vertikala grada, prepoznatljivu u kretanju brzinom automobila, dok je pješački promet usmjeren postavom dijagonalnih promenada".

Ivanković, dalje, navodi: "U obliku koji je realiziran u zapadnome dijelu, današnja Ulica grada Vukovara zamišljena je u sklopu Direktivne regulatorne osnove Zagreba Urbanističkog instituta Hrvatske, koji je utemeljila Hrvatska Vlada 1949. godine. Tim Vladinim tijelom upravljao je Vladimir Antolić, arhitekt koji je sa suradnicima osmislio impozantnu urbanističku gestu veličine i mjerila koji do tada nisu bili poznati u relativno malom Zagrebu". Formirano je povjerenstvo za gradnju Moskovske ulice, čiji je član bio književnik Miroslav Krleža, s kiparom Antunom Augustinčićem. I tada počinje njezina gradnja.

Iako su građevine o kojima pišemo u najvećem dijelu nastale prije potresa u Skoplju, u potresu je Vukovarska ulica relativno dobro prošla, kako kaže Ivanković, "velebne zgrade-prekooceanski brodovi i dalje stoje". Izuzmemo li Fabrisovu gromadu tešku 155 tona, zapravo su problemi koje ova ulica ima, a svaka ih ulica ima, počeli prije potresa. Kako kaže Ivanković, "dovoljno je bilo prošetati se i vidjeti da se zgrade općenito slabo održavaju". Na pitanje o nadogradnji zgrade HEP-a iz današnje perspektive, Ivanković odgovara "što je bilo, bilo je". No, upravo je ovaj arhitekt i teoretičar prije više godina upozoravao na problem da je HEP-ova upravna zgrada, nekad Elektroprivrede, djelo arhitekta Božidara Rašice u Ulici grada Vukovara 37 iz 1955. godine, tijekom energetske obnove devastirana, a njezin izvorni izgled nije poštivan. Jedan od vrednijih dijelova te zgrade bio je i motiv betonskog "saća", inače jedan od zaštitnih znakova Rašice. Ta zgrada je među prvima pokazala pripadnost međunarodnom, kasnom modernizmu koji se u domaćoj hrvatskoj arhitekturi razvio pod utjecajem Le Corbusiera.

Osim prenamjena, problemi su se javili i pri održavanju građevina, već neko vrijeme pročelje s Palače pravde otpada, kako tumači Ivanković: "Problem je što popušta vezivno tkivo fasadnog kamena koji je lijepljen, a trebao je biti pričvršćen na potkonstrukciju vijcima od nehrđajućeg čelika". Inače, Palača pravde djelo je poznatog arhitekta, nesuđenog slikara, Ninoslava Kučana, a čijim se opusom bavio i Ervin Dubrović iz Muzeja grada Rijeke pa je tako među ostalim stajalo: "Interijeri Kučanove Palače pravde mogli bi začuditi posjetitelja naviklog na tradicionalan sudski običaj 'utjerivanja straha' onima koji se zateknu pred strogim licem pravde. Oblikovanje unutrašnjosti ponukalo ga je na pomisao da na neki način 'demokratizira' suđenje - da uređenje dvorana bude nepretenciozno i da sudac i porotnici ne budu uzdignuti u odnosu na optužene i auditorij sudnice". Među ključna ostvarenja poslijeratne arhitekture ubraja se, kada+ je riječ o građevinama javne namjene u Vukovarskoj, i zgrada Gradskog poglavarstva, rad velikog Kazimira Ostrogovića, jedno od najljepših ostvarenja na potezu.

A spomenuti Kučan s Radovanom Nikšićem autor je Radničkog sveučilišta Moše Pijade, danas Otvorenog učilišta. O važnosti zgrade u političkom kontekstu govori podatak da ju je otvorio Josip Broz Tito. O važnosti arhitekture te građevine govori naš sugovornik Vedran Ivanković: "Ustanova koja se prostire na 20.000 četvornih metara, na tri etaže, izrazito razvedenoga tlocrta, koja je bila namijenjena obrazovanju radnika predstavlja promjenu principa na kojima se temeljila tada opća i deklarativna slika o modernoj arhitekturi. Moša Pijade je odražavalo nove smjernice projektiranja javnih građevina. Iako i dalje čisto modernistički koncept, razvedenost tlocrta i izbjegavanje projektantskog ponavljanja po etažama, a zatim i upotreba materijala na pročeljima poput bijelog kamena upućuju na ranu pojavu nove prakse u hrvatskoj arhitekturi kasnih 50-ih.

Nikšiću je to bio prvi projekt u Hrvatskoj nakon povratka iz Nizozemske, nakon šestomjesečne suradnje s van den Broekom i Bakemom u Rotterdamu i nakon natječaja za stambeni toranj za Hansaviertel u Berlinu, za koji kao suradnik na projektu Jana Stokla, Bakeme i van den Broeka dobiva prvu nagradu i izvedbu". Nikšić, smatra Ivanković, "Bakemu dovodi i u Zagreb, i to u Vukovarsku, a Bakema se osvrnuo na izgradnju te ulice ističući da nikad u životu nije na jednom mjestu vidio toliko velikih, usidrenih prekooceanskih brodova".

I stambena se arhitektura u Vukovarskoj, kao i javna, u pravilu dobro drži nakon potresa, svakako bolje nego centar grada. Oni koji žive na Trnju cijene relativnu blizinu grada, istovremeno i infrastrukturu kvarta. A mnogi su čuli priče o tome kojim je dijelom Trnja redatelj Orson Welles bio oduševljen dok je snimao "Proces". Npr. priča se kako se posebno bavio malom ulicom iza Palače pravde, jer nema početka niti kraja. Anthony Perkins, glavni protagonist filma, snimljen je među ostalim kako stoji na stepenicama koje vode k Radničkom sveučilištu, o čemu je umjetnik David Maljković napravio projekt.

Inače, relativno nedavno su se mogli čuti i brojni protesti protiv rušenja manje zgrade Božidara Rašice, ispred ove stambene, o čemu Ivanković kaže:

"Dvije Rašičine zgrade, bivši Jadranfilm, a danas Croatia Lloyd, i velika višestambena zgrada iza nje predstavljaju dio realizirane vizije zapadnog dijela današnje Ulice grada Vukovara ovog arhitekta. Taj sklop u kojem se ogleda kontrast manjeg paviljona u prvom planu ulice, i velike višestambene zgrade u drugom, vrijedna je urbanistička cjelina koju treba štititi".

Nešto dalje na Vukovarskoj, na adresi broj 224 u zgradi koju je izgradio Neven Šegvić, živi književnik Boro Radaković, još od 1960. godine. Ulica je to, kaže, koja ga je formirala. O značenju t zgrade govori Ivanković, "Šegvićeva velika zgrada u Vukovarskoj trasirala je obrise novog bulevara".

Ivanković ističe i neboder Milana Žerjavića, na križanju Vukovarske i Držićeve:

"Žerjavićev je neboder dio zamišljenog i neostvarenog sklopa koji je trebao sadržavati i veliku kinodvoranu". I u toj se priči, nastavlja Ivanković, pojavljuje Orson Welles: "U filmu 'Proces' u oči upada i kadar nebodera. Ironično, dok je Orson Welles tu snimao 'Proces' koji su u kinima gledali milijuni, od niza pedesetih godina 20. stoljeća planiranih velikih kinodvorana u Vukovarskoj, do danas nije realizirana ni jedna".