Zašto je Hrvatska puna praznih stanova?

Iako je ukupan broj stanova narastao, broj nastanjenih stanova smanjio se za 4,2 posto, dok se broj privremeno nenastanjenih, odnosno praznih stanova povećao za čak 43 posto. Prema podacima DZS-a, u Hrvatskoj je oko 600 tisuća praznih stanova te 231.000 kuća za odmor (vikendica) u kojima, po logici stvari, ljudi borave povremeno jer su izvan njihovih prebivališta.

Zašto su svi ti stambeni prostori prazni, čemu služe i koga čekaju da ih nastani, dok mnogi mladi (pa čak i oni sredovječni) nemaju mogućnosti priuštiti si kupovinu ili bar najam stana? I zašto država nema volje uvesti porez na nekretnine od čijih bi se prihoda moglo graditi priuštive stanove?

Ta smo pitanja postavili vodećem domaćem stručnjaku za socijalnu politiku, profesoru Pravnog fakulteta u Zagrebu, Gojku Bežovanu koji ističe da je struktura tih nenastanjenih stanova šarolika i vrlo složena.

Neki su, naime, u onim dijelovima zemlje iz kojih su ljudi proteklih desetak godina masovno iseljavali - Slavoniji, Lici, Dalmatinskoj zagori - a ponovno naseljavanje tih prostora u budućnosti nije izvjesno. No, većina praznih stanova je u gradovima. Procjena je da ih u Zagrebu ima oko 50 tisuća.

“Ti stanovi u gradovima trebali bi biti u fokusu, da se vidi zašto su prazni. Dio ih nije useljiv jer su moguće u lošem stanju, neodržavani i zapušteni. Kod dijela tih stanova moguće je da postoji i neriješeno vlasništvo pa su stoga nezanimljivi”, kazao je Bežovan.

Ljudi u Hrvatskoj, po njegovom mišljenju, nemaju povjerenja ulagati na tržištu kapitala nakon što je ono krahiralo tijekom krize 2008. godine. Umjesto toga, ulažu u nekretnine.

“Značajan dio tog “praznog” stambenog fonda nastao je upravo zbog ulaganja u nekretnine u velikim gradovima. Trebao bi određenim mjerama poticati da se takvi stanovi daju u najam”, kaže Bežovan.

Razlog silovitom porastu broja praznih stanova - za 43 posto! - od 2011. do 2021. godine Bežovan ponajprije vidi u iseljavanju ljudi u inozemstvo. No, dijelom i zbog velikog broja novosagrađenih stanova, osobito onih luksuznih, koji nisu ni kupljeni da bi bili nastanjeni, nego da bi se očuvala ili povećala vrijednost kapitala.

Upozoravajući na jedan apsurd, ustvrdio je da i stanovi u Zagrebu mogu biti - vikendice.

“Ako kupite stan u nekom primorskom mjestu, kroz neko vrijeme morat ćete platiti porez na vikendicu. Vi ćete reći da je to stan, a ne vikendica. Ali to je vikendica, bez obzira o kakvoj formi se radilo. Nije samostalni objekt poput vikendice, ali je stan u kojem nemate prebivalište i stoga morate plaćati porez na vikendicu. Tako to funkcionira u mjestima na Jadranu koji od toga imaju prihode. A kad ljudi otamo kupe stan u Zagrebu (ne da bi živjeli u njemu) nitko od njih ne traži da ovdje plate porez na vikendicu. Značajan je i broj naših ljudi u inozemstvu koji kupe nekretninu u Hrvatskoj. Oni su nastanjeni vani, a mi koji ovdje radimo, zarađujemo, plaćamo doprinose i ostalo, na neki način održavamo i njihove nekretnine vrijednima i funkcionalnima. A ni oni na to ne plaćaju ikakav porez”, kaže.

Fenomen praznih stanova nije, dakako, specifičan samo za Hrvatsku. Bežovan naglašava da toga ima u cijeloj Europskoj uniji, a pogotovo u mediteranskim zemljama - Portugalu, Španjolskoj, južnim dijelovima Francuske, Italiji, Grčkoj…

“Te su države donijele mjere kako bi vlasnike potaknuli da stave na tržište te stanove sagrađene za stalno stanovanje ili da ih barem daju u najam. Štoviše, daju i poticaje onima koji imaju prazne stanove, ali nenastanjive, da ih obnove uz uvjet da ih potom daju u najam. To je politika kakvom se bave i druge europske zemlje, ne samo ove. U Hrvatskoj takvo što niti je tema rasprava niti ikoga ozbiljno zanima”, ističe.

U situaciji nepriuštivog stanovanja, kakvo imamo u Hrvatskoj, ozbiljna bi država, dodaje, razmislila o davanju poticaja ili povoljnih kredita da se i neupotrebljivi poslovni prostori, koji izvorno nisu građeni za stanovanje, prenamjenjuju u stambene.

Porez na nekretnine čim bi se pojavio na dnevnom redu izazivao je oprečna stajališta. Mnogi smatraju da bi se njime unijelo reda u golemi i kaotični stambeni fond.

“Uvođenjem tog poreza ponešto bi se postiglo, ali prethodno bi trebalo napraviti reviziju postojećeg stambenog fonda koji se daje za stanovanje, da vidimo kako stoje stvari. Ako, na primjer, s jedne strane Biokova, one primorske, imate naselje Bratuš gdje nekretnine vrijede kao suho zlato, a s druge strane Biokova Župu Biokovsku, gdje nekretnine gotovo da ne vrijede išta, kako ćete onda oporezivati ovome pri moru, a kako onome iza Biokova? Hoćemo li ga uopće oporezivati ili mu dati poticaje da mu nekretnina ne zaraste u drač? To su neka pitanja na koja treba imati odgovore prije nego što se krene u uvođenje poreza na nekretnine. Druge su države tome posvetile pozornost, rade ozbiljno na tim temama, a mi o tome nismo spremni niti suvislo razgovarati. Koga je ovdje briga što je stanovanje nepriuštivo i što mladi ljudi zbog toga ne mogu zasnovati obitelj i sele iz Hrvatske”, zapitao se Bežovan, piše N1.