Kao golman Ivković je branio za Dinama iz Zagreba i Vinkovaca, Crvenu zvezdu, Genk, Sporting Lisabon i druge klubove.
Za reprezentaciju Jugoslavije branio je 38 puta. Iz igračke karijere najviše se pamti po tome što je obranio dva penala Diegu Maradoni, osvajao je titule prvaka s Dinamom i Zvezdom, a nakon umirovljenja okrenuo se trenerskom poslu. Najviše utakmica odradio je na klupi zagrebačke Lokomotive.
U razgovoru s Aleksandrom Stankovićem govorio je o sukobima s Ćirom Blaževićem i odlasku iz Dinama u Zvezdu, što je nazvao najtežim danom u životu, a zatim je upitan da se osvrne na današnji odnos i netrpeljivost između dijela navijača Dinama i Hajduka:
"Odrastao sam u Zagrebu, moji baka i deda došli su iz Dalmacije. Bili su pošteni i marljivi ljudi koji su napravili čuda u privatnom životu. Uvijek su me odgajali da su Dinamo i Hajduk naša dva bratska kluba. Imam toliko prijatelje hajdukovaca, i među igračima u ono vrijeme, danas sve utakmice Dinama i Hajduka gledam zajedno s hajdukovcima u jednom našem kvartovskom kafiću i mržnja mi je neshvatljiva.
Danas je generalno manje strpljenja, manje druženja, mladi sjede za stolom s mobitelima, manje komuniciraju. Ne bih zapravo rekao ni da vlada mržnja, da Dinamo mrzi Hajduk ili Hajduk Dinamo. Kod Hajduka je to više jedna frustracija, tuga, jad i čemer jer ih nema nigdje 19 godina. Ne mogu to prihvatiti, da jedna institucija poput Hajduka nije uspješna."
Ivkoviću mnogi zamjeraju što je posljednji nastup za reprezentaciju Jugoslavije odradio u rujnu 1991., kada je već naveliko trajao rat u Hrvatskoj: "Shvaćam da nekima to nije dobro palo. Prihvaćam to kao grešku. Ja sam totalno apolitičan i u tim nekim situacijama nisam bio upoznat i nisam znao što se sve dešavalo. Kad sam već tamo otišao, išao sam se zahvaliti jednom velikom čovjeku Ivici Osimu i pozdraviti s dečkima koji nisu imali veze s onim što se dešavalo."
