Nepoznati detalji iz biografije Zlatka Kranjčara

Prigodno za ovu priču, 1980. godine jugoslavensku publiku, među ostalim, osvojila je komedija Gorana Markovića “Majstori, majstori”, s Bogdanom Diklićem u glavnoj ulozi. “Majstori, majstori” skandirala je te 1980. godine zagrebačka publika Dinamovim nogometašima, koji su, senzacionalno, u finalu Kupa maršala Tita iznenadili favoriziranu Crvenu zvezdu.

Ta je Zvezda godinu ranije bila finalist Kupa Uefe, a Dinamo je posljednji Kup prije toga osvojio još 1969. godine. Kapetan Dinama 1980. godine zvao se Zlatko Kranjčar. Tijekom 1982. godine svijet je osvojio filmski SF hit Stevena Spielberga “E. T.” E. T. je bio prijateljski nastrojeni izvanzemaljac koji se u predgrađu Los Angelesa zbližio s dječakom Elliottom. E. T. na kraju filma, prije negoli se ukrca u svemirski brod, dotakne prstom Elliottovo srce i kaže: “Bit ću ovdje.”

Najbolji nogometaš Dinama 1982. godine zvao se Zlatko Kranjčar. Bio je nogometni izvanzemaljac. I dopustite nam dašak patetike, Cico je bio, i ostao do smrti 1. ožujka 2021., neodvojiv sastojak krvotoka stotina tisuća Dinamovih hodočasnika. Barem onih 42 tisuće koji su u proljeće 1982. godine bili Dinamovi pretplatnici. Dinamov kanal na YouTubeu danas, u ožujku 2021., ima nešto manje od 37 tisuća pretplatnika.

Zašto je Zlatko Kranjčar bio Dinamov izvanzemaljac? Veličinu nogometaša nekada se uglavnom nastojalo oslikati subjektivnim dojmom promatrača, dok se danas ona radije ilustrira brojkama. U Cicinu slučaju javlja se pak iznimka: on je početkom osamdesetih žario i palio jugoslavenskom ligom opijajućim talentom, lucidnošću i virtuoznošću, ali iza sebe je, osim očaravajućega dojma, znao ostaviti i impozantne brojke. Evo samo jedne sekvence. Dinamo u jesen 1981. godine s Ćirom na klupi nije bio jesenski prvak. Bila je to tada moćna Crvena zvezda, s dva boda više od drugoplasiranoga Dinama (24-22). U polusezoni u Dinamo se iz vojske vratio Zlatko Kranjčar.

Poredak na kraju prvenstva bio je ovakav: Dinamo 49, Crvena zvezda 44 boda. Cico je u naslov prvaka ugradio 12 pogodaka u 17 nastupa: dva protiv C. zvezde, bilo je 3:0. Jedan protiv tuzlanske Slobode, 4:0. Jedan protiv Teteksa iz Tetova, 4:1. Jedan protiv Vojvodine, 3:0. Jedan protiv Rijeke, 2:0. Jedan protiv Osijeka, 2:1. Dva protiv Olimpije, 2:2. Jedan protiv Vardara, 3:0. Jedan protiv Željezničara, 2:0. Jedan protiv Budućnosti, 1:0. Za usporedbu, prvi strijelac Dinama i cijeloga prvenstva Snješko Cerin na proljeće je postigao osam pogodaka, u cijeloj sezoni 19.

Ta tri proljetna mjeseca 1982. godine i dan-danas zvone kao nešto najuzvišenije, najuzbudljivije što je Dinamo ikada proizveo. Istini za volju, imao je Dinamo i glasovitu 1967., generaciju koja je pokorila Europu, ali onda nije imala dovoljno snage, odlučnosti pa i kuraže da osvoji domaće prvenstvo. Plave je epske 1967. godine preteklo – Sarajevo. I sve što je toj plavoj gospodi u kopačkama iz 1967. nedostajalo, nadoknadili su ovi “razbojnici” i fakini iz 1982. godine. Cicin, Mlinkin i Zekin “kaj”. Džemino i Hadžijino “bolan”. I Panićev kruševački “bre”.

Za genijalce se obično kaže da su neshvaćeni ili da su naprosto samo svoji; prkosni, provokativni, nepokolebljivi i zaje... Sve to ujedinio je Cico. Još tamo 1980. godine, na poluvremenu utakmice sa Sarajevom na Koševu, tada 24-godišnji Cico, nakon što ga je pobješnjeli Đalma Marković u svlačionici primio za kosu i okrivio za lošu igru, zgrabio je svoga trenera i nabio ga na vrata svlačionice.

U proljeće 1983. godine Cico je pružao otpor i Ćiri, koji ga je, okrivivši ga za poraz u Titogradu od Budućnosti 0:2, neobjašnjivo izostavio u derbiju sa Zvezdom. Vratio ga je u momčad za tjedan dana protiv Partizana, i Cico je u Beogradu dao gol, u utakmici u kojoj su plavi prokockali vodstvo 2:0 i naslov.

Znao je Cico ratovati i protiv zagrebačke publike. Ona ga je uzela na zub u utakmici s Portom 1983. godine u prvom kolu Kupa pobjednika kupova, u kojoj je Dinamo kod kuće igrao u bijelim dresovima. Cico je zabio oba gola za pobjedu 2:1, a kada je u 85. minuti zabio drugi, nije slaveći ni podignuo ruke. Samo je hladno otrčao prema središtu igrališta, piše Večernji list.

Da, Cico je uvijek bio svoj. I kada je u listopadu 1998. godine dobio otkaz u Dinamu, iako je pet mjeseci prije toga bio osvojio dvostruku krunu, a potom i uveo plave u Ligu prvaka. Tada je svemoćnom Canjugi poručio: “Neće meni jedan nogometni anonimac soliti pamet”. U trenutku Cicine smjene Dinamo je bio lider prvenstva s četiri boda više od Hajduka. Cico je bio svoj, prkosan i svojeglav kada je sina Niku, nakon što ga se Dinamo odrekao, svjesno i namjerno usmjerio u Hajduk. U inat cijelom Zagrebu.

Cicin buntovnički karakter na površinu je isplivao i u ljeto 2006. godine kada se, ne dajući na svoga pomoćnika Ivkovića, suprotstavio predsjedniku Saveza Vlatku Markoviću. Epilog je bila smjena s pozicije izbornika. Uglavnom, taj vječno nasmijani zagrebački fakin s Ferenščice tijekom cijeloga svog burnog života nikada nikome nije dao na sebe, a opet svojim postupcima, manirama i iskričavim jezikom nikada nikoga nije povrijedio.

Bio je unikatan i osebujan u svome majstorskom izričaju, i na terenu, i na klupi, i zato je njegov kolosalni opus veći i važniji od svega što je bilo tko u Dinamu ikada ostvario. Samo odjek njegove osamdeset i druge gromoglasniji je od zveketa svih Bjeličinih i Mamićevih bezličnih bodovnih rekorda, titula i prezimljavanja. Uostalom, Dinama koji je živio i igrao Cico već odavno nema. Neodoljivu nogometnu romantiku pod krinkom dinamoljublja požderali su krkanluk i nezasitno profiterstvo. Takav Dinamo 2016. pojeo je i samoga Cicu. U njemu nije trajao ni puna tri mjeseca. Potjerali su ga i doveli Bugarina.

Tijekom 1982. godine u zagrebačkim je kinima bio prikazivan, a na maksimirskoj atletskoj stazi reklamiran film Miroslava Mikuljana indikativnoga naslova “Hoću živjeti”. Taj diskurs pratio je razigranoga, lepršavoga Cicu barem četvrt stoljeća, još od sredine devedesetih. Bio je to prepoznatljiv dio njegova opojnoga, šarmantnog boemskog imidža. Nažalost, Cicino prštavo, optimistično “Hoću živjeti” s vremenom je odlutalo u jedan drugi žanr, žanr neumoljivoga fatalizma. Taj tužni film iz 1981., koji je živio vječni hedonist Cico, zvao se: Šesta brzina.