Talijanski VG13 Architects objavio nove fotke i sve nepoznate detalje novog Maksimira

Plan objedinjuje nogometni stadion kapaciteta 35.000 sjedećih mjesta, atletske i dvoranske sadržaje, prometnu infrastrukturu, postojeće bazene i javni prostor u ekološki okvir koji se nastavlja na park Maksimir, piše archeyes.com.

"Krajolik se stoga ne shvaća kao ukras koji okružuje zgrade, već kao primarna infrastruktura kroz koju je organiziran cijeli projekt", poručuju iz ureda VG13 Architects.

Sportski grad kao pejzažna infrastruktura

Prijedlog se temelji na širem urbanističkom čitanju Zagreba i ne bavi se samo izoliranim problemom zamjene nogometnog stadiona. Projekt smješta zonu Svetice na sjecište dvaju velikih sustava: infrastrukturnog koridora istok-zapad uz Maksimirsku cestu i ekološkog toka sa šumovitih obronaka Medvednice prema savskoj ravnici.

Park Maksimir, smješten sjeverno od lokacije, tretira se kao sačuvani dio te šire šumske geografije, a glavni plan proširuje takvu prostornu i ekološku logiku prema jugu kroz cijeli sportski kompleks.

Zgrade nisu zamišljene kao samostalni objekti u preostalom zelenilu. Umjesto toga, sportski objekti, tereni za trening, staze, trgovi i prometna infrastruktura uklapaju se kao zahvati unutar gustog i raznolikog krajolika.

Čistine su predviđene za zajedničke aktivnosti, a pješačke staze prolaze kroz zasađena područja i povezuju stadion s atletskom stazom, dvoranama, bazenskim kompleksom i prometnim čvorištem.

Takva strategija lokaciji osigurava svakodnevnu prohodnost, koja često nedostaje klasičnim sportskim zonama. Njezin uspjeh ovisit će o detaljnom upravljanju pristupom, sigurnosti i održavanju tijekom različitih događanja.

Topografija se koristi kao operativni alat, a ne samo kao estetski element. Materijal iskopan za temelje i podzemne garaže ne odvozi se s lokacije, već se koristi za formiranje blagih nasipa, kišnih vrtova i sezonskih vlažnih staništa. Propusno tlo, korijenski sustavi i zasađena zemlja usporavaju otjecanje vode i potiču njezino upijanje u tlo.

Taj pristup povezuje hidrologiju s javnim prostorom i staništima, a istodobno se izbjegavaju ugljični otisak i logistički teret odvoza iskopane zemlje. Ekološka vjerodostojnost projekta temelji se na korištenju šumskih zajednica karakterističnih za Maksimir, što uključuje vrste hrasta i graba prilagođene lokalnim varijacijama vlage u tlu i nadmorskoj visini.

Otvoreni stadion za Maksimir

Stadion s 35.000 sjedećih mjesta nije zamišljen kao zatvoreni oval, već kao četiri zasebne tribine raspoređene oko terena. Njihov blagi pomak ostavlja kutove otvorenima, što stvara uokvirene poglede prema okolnom drveću, dok svjetlost, zrak i pješaci mogu prolaziti kroz obod stadiona.

Iz parka se građevina doima kao niz niskih, nagnutih krovnih ploha iznad krošnji, a ne kao jedinstveni zatvoreni volumen. To je namjerni odmak od suvremenih trendova, gdje se stadioni oslanjaju na neprekinute fasadne ovojnice radi kontrole vizualnog identiteta i okoliša.

Ova strategija nadovezuje se na nasljeđe postojećeg stadiona Maksimir autora Vladimira Turine, koji je predviđen za rušenje. Turina je svoj projekt opisao kao otvorenu arenu u pejzažu, a njegova arhitektonska snaga dijelom je proizlazila iz razmaka između monumentalnih betonskih tribina.

VG13 ne kopira te oblike, a nova gradnja ne može riješiti pitanje materijalne baštine koje otvara rušenje. Umjesto toga, projekt interpretira osnovnu prostornu ideju ranijeg stadiona: da praznina između tribina može biti arhitektonski element i da krajolik može ostati prisutan u doživljaju sporta.

Prijedlog razdvaja unutarnje i vanjske uvjete stadiona. Unutar "ljuske", strmi redovi sjedala, zbijene tribine i neprekinuta linija krova stvaraju koncentrirano vizualno i zvučno polje kakvo se očekuje na nogometu. Izvan tribina, obod ostaje porozan, s predprostorima, natkrivenim terasama, stubištima i pejzažnim prijelazima koji omogućuju korištenje prostora i izvan termina utakmica.

Takvo dvojno stanje djeluje uvjerljivo u nacrtima i vizualizacijama, ali zahtijeva pažljiva operativna rješenja kako stroge kontrole pristupa na velikim stadionima ne bi njegove javne rubove pretvorile u niz ograđenih i neaktivnih zona.

Fotografija: VG 13 Arhitects