Težak poraz Hrvatske od Brazila

Radio je Petrović sve što je najavio, poslao je na parket početnu petorku u kojoj je od startera bio tek Bruno Caboclo, a svi veterani ostali su na klupi. No, valjda niti on nije računao da će Hrvatska biti u nekom limbu. Bilo bi dobro da smo mi nadmudrivali Petrovića pa smo skrivali, nudili "dude varalice", ali, teško je do kraja u to povjerovati. Jer, na tribinama Spaladium Arene skupilo se gotovo tri tisuće navijača, stigao je premijer Andrej Plenković, čak se na poluvremenu oglasio službeni spiker i dozvolio, jer su u dvorani bili svi s potvrdama, da se drugi dio gleda bez maski.

Bio je to, na žalost, jedini pljesak za našu stvar na ovoj utakmici.

Hrvatska je bila ponižena, nervozna, blijeda, igrala je obrani na razini vica, primila je uostalom 94 poena. Kao protiv Slovenije u dva pokusa. S time da ovoga puta na suprotnoj strani nije bila reprezentacije te snage. Bio je tek Brazil, OK, Acin Brazil, ali niti on sam nije mogao očekivati sve što se dogodilo te večeri. Da će Hrvatsku ostaviti u jednom trenutku na minus 30, da će završiti s plus 27 te da će na koncu u večeri koja je trebala najteža ikada otkako je trener - jer je igrao u svojoj domovini protiv svoje reprezentacije - doživjeti ovacije tribine na kraju utakmice. Koju je dočekao, jer to je bila takva zgoda, sjedeći na klupi. Nije se tu imalo što reći, na što baciti naglasak, jer se na terenu Brazil gotovo rugao Hrvatskoj.

Što je to radila Hrvatska? Prije svega 94 poena će sve reći o našoj obrani. Neke nelogične stvari u rotacijama, svakako puno rupa na strani pomoći u obrani, dekoncentracija, svega je tu bilo pomalo. Bojan Bogdanović je bio na samo dva poena u prvom poluvremenu, a Hrvatska je jedinu živost pokazala u nekim segmentima Roka Ukića u napadu, Roka Rogića u obrani na Huertasu te Ante Žižića u reketu.

Nastavak je trebao izgledati drugačije, jer se barem u gestama dalo naslutiti kako ćemo na terenu gledati veću borbu naših. Bogdanović je počeo pogađati, stavio je deset za četvrtinu, nešto smo bolje počeli izgledati, ali obrana je i dalje bila ogromna rupa. Provalija, budimo točniji.

Huertas i Benite nisu bili na nekom skoru, ali su izluđivali našu obranu asistima, ukupno je ih je Brazil podijelio 28, a Hrvatska samo 12. Ako želite vidjeti razliku u klasi na terenu, uvijek je zgodno baciti pogled na asiste, puno ćete u tim brojkama otkriti.

Naravno, svi se pitamo je li to što se dogodilo u srijedu navečer realno. I teško se oteti dojmu da nije. Jer, Hrvatska je na ovom turniru prvi favorit, ona će, ukoliko sredi Tunis i stigne do polufinala, biti to i uoči vikenda odluke. I sasvim je sigurno ako se opet sretnemo s Brazilom u nedjelju navečer, neće to biti ovakva utakmica. Iako će pljuska na licu ostati živa, crvena, velika.

I da, trebalo je to sve biti idealno te noći. Meksiko je sredio Ruse, trebali smo mi Brazil, pa čekati da Nijemci opale Ruse, a mi kao prvi u skupini na Meksiko u polufinale. A u drugom neka se potuku Nijemci i Brazilci, pa tko prođe neka nam dođe mrtav umoran u nedjeljno finale. Tako je to izgledalo dok se nije podbacila lopta. Dok se Rafa Hettsheimeir i Bruno Caboclo, Marcelinho Huertas, Vitor Benite, Leo Meindl, Rafa Luz i Anderson Varejao nisu poigrali s Hrvatskom. I Aco Petrović, dakako.

Kako je izgledala Hrvatska u srijedu navečer, treba i to dodati, morala bi strepiti i od ogleda protiv Tunisa. Nije tu bilo niti kemije, niti akcija, niti obrane. Kao da je netko ugasio svjetlo, jer ovo je bilo gore od sva četiri pokusa ovoga ljeta i zapravo se teško sjetiti kad je Hrvatska zadnji puta ovako loše izgledala. Ta nemoć nije nudila previše nada.

Ali, opet, ovaj turnir nudi šansu ukoliko se izgubi jedna od prve dvije. Ako Hrvatska prođe prva kroz cilj, ako ostane samo na nogama u splitskom ringu, malo tko će se sjećati ove noći. Da je barem bio ružan san...

Foto: HKS