GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Analiza obavještajnih dosjea o Karamarku: Tajming sporan, sadržaj baš i nije

Analiza obavještajnih dosjea o Karamarku: Tajming sporan, sadržaj baš i nije
DOKUMENTI
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 19.05.2012 / 15:04
Autor: Domagoj Margetić
KOLUMNA - Posljednjih desetak dana novinarskim krugovima, elektronskom poštom kruže razni podaci, informacije i dokumenti koji inkriminiraju bivšeg HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova i kandidata za predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.

Nekada prvom špijunu hrvatske obavještajne zajednice, njegove su se paraobavještajne metode, tako, izgleda "obile o glavu", narodski rečeno. Po istoj metodi ucjena i pritisaka "curenjem" obavještajnih dosjea, čime se Karamarko aktivno služio u svojoj obavještajnoj i političkoj karijeri kao glavnom metodom obračuna s neistomišljenicima i onima koji su se usudili kritizirati njegov lik i djelo, sada se i sam Karamarko našao na udaru svojih nekadašnjih kolega iz obavještajne zajednice.

Svim takvim obavještajnim "curenjima" određenih podataka, naravno, uvijek treba pristupati s dužnim oprezom i rezervom, ipak, u dokumentu naslovljenom "Tomislav Karamarko – Biografija", koji zadnjih dana kruži mailovima od novinara do novinara, radi se o vjerodostojnim operativnim informacijama, koje je u svojim izvješćima POA-i, a kasnije i SOA-i podnosio jedan od starijih operativaca te obavještajne službe Z.K.

Z.K. je bio moj dugogodišnji izvor upravo ovih podataka koji se iznose u navedenom dokumentu, te mi je u osobnim razgovorima govorio kako su on i još neki obavještajni operativci godinama prikupljali operativne podatke o Karamarku i njegovim kriminalnim vezama i te podatke unosili u svoje operativne informacije i razna obavještajna izvješća, kako nadređenima, tako i nadležnim državnim institucijama.

Osim Z.K. jedan od operativaca koji je radio na operativnim obradama koje su uključivale i Tomislava Karamarka bio je i Damir Smolić, poznat po dva obavještajna izvješća u kojima je vrlo detaljno opisivao svoja obavještajna saznanja o Karamarkovim kriminalnim vezama i aktivnostima.
Dakle, po sadržaju ovog špijunskog izvješća o Tomislavu Karamarku, koje je "procurilo" medijima, mogu vro jednostavno zaključiti tko su autori istog, obzirom na specifične operativne informacije koje se detaljno opisuje u izvješću. Tako mogu i zaključiti da se radi o vjerodostojnom dokumentu, jer sam i sam upravo od autora ovih operativnih izvješća dobivao insajderske informacije, podatke i dokumente o Karamarku.

Zašto su ovi podaci "procurili" upravo sada? To je svakako pitanje koje si trebamo postaviti. Poznavajući izvore ovih informacija, znam koliko su svih godina u SOA-i u vrijeme kada je službu vodio Tomislav Karamarko, ti ljudi bili frustrirani i doslovno ogorčeni ne samo nedjelotvornošću službe, nego i činjenicom da se na čelu službe nalazi takva osoba.

Ti su ljudi godinama bili svjedoci Karamarkovih obavještajnih manipulacija i zloupotreba službe kojoj je bio na čelu, te su često bili prisiljeni prikrivati informacije iz obavještajnih obrada do kojih su došli, je rim je prikrivanje i zataškavanje u pojedinim slučajevima naredio ili Karamarko osobno, ili njegova "desna ruka" i dugogodišnji suradnik Milijan Brkić.

Nezadovoljstvo među tim kadrovima u SOA-i posebno je raslo nakon ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukanića. Naime, operativci SOA-e tada su imali potpuno drugačije rezultate svojih istraga u ova dva slučaja, od službenih verzija slučajeva koje je javnosti prezentirao Tomislav Karamarko, tada u ulozi ministra unutarnjih poslova.

Tada sam prvi puta i upoznao grupu nezadovoljnih operativaca SOA-e, koji su bili voljni meni, kao istraživačkom novinaru, ustupiti veliku količinu podataka, informacija i dokumenata o svojem donedavnom šefu.

"Kada već u službi moramo sve ovo zataškavati, barem na ovaj način možemo uzdrmati Karamarka", rekao mi je tada jedan od njih.

Posebno ih je zabrinjavalo to što se Karamarko ponašao i djelovao kao da je Sigurnosno obavještajna agencija njegova privatna detektivska agencija, koju je tako i koristio kako u privatnim obračunima, tako i u svojem strelovitom političkom uzletu prema Banskim dvorima i vrhu HDZ-a.
Nikada neću zaboraviti razgovor sa Zoranom Kotnikom, danas umirovljenim djelatnikom SOA-e, početkom ljeta 2009. godine, niti tjedan dana prije Sanaderove ostavke na premijersku i dužnost predsjednika HDZ-a. Kotnik me tada zatražio da se hitno sastanemo u kafiću DVD-a Šestine u blizini šestinske crkve, gdje smo se najčešće nalazili na našim kavama. Rekao mi je tada kako će Sanader "sredinom sljedećg tjedna podnijeti ostavku i povući se", a kao zaključak mi je rekao kako "iza svega u konačnici stoji project Karamarkovog udara na vrh HDZ-a". Kotnik mi je tada tvrdio kako "Gregurić gura Karamarka da preuzme stranku i kada za to bude spreman da preuzme i vlast". Moram priznati da tada nisam imao povjerenja u informaciju koju mi je Kotnik dao, i u tom trenutku nisam objavio najavu Sanaderove ostavke. Vrijeme je pokazalo da su Kotnikove informacije bile potpuno vjerodostojne i istinite.

Sada, kada se "Projekt Karamarko" nastavio, pretpostavljam kako su sada već bivši operativci SOA-e svoja obavještajna izvješća iskoristili da mu se osvete za sve sukobe koje su s njim imali u vrijeme kada su radili u SOA-i. Dani neposredno prije održavanja izbora za predsjednika HDZ-a, očito su im se učinili idealni da plasiraju u javnost podatke koje su godinama kao obavještajni djelatnici prikupljali.

"Kao samozatajni i povučeni student prvo na fakultetu prava, kontakte je ostvarivao uglavnom sa osobama sa područja Dalmacije i Hercegovine, predstavljajući se kao domoljub Hrvat, ponekad i previše slobodno iznoseći (prema navodu više izvora) čistu „ustašku" opciju.

Studentska populacija Tomislava je u užem krugu nazivala „mutavac", kako zbog svog specifičnog načina govora tako i zbog njegove prividne povučenosti. Svoje odnose posebno je ostvarivao s kolegom Smiljanom Reljićem, s kojim se znao i dugo družiti i nakon fakultetskih obveza. Karamarko je bivšim kolegama na Fakultetu ostao poznat po tme da je znao ponuditi svoje usluge u nabavci razne tehničke opreme, odjeće i inih stvari iz inozemstva, opravdavajući se da iste nabavlja njegov bliži susjed, a ustvari riječ je bila o predmetima iz inkriminirajućih radnji.

Zbog nabavke jednog radio prijemnika 1982. g. kolegi studentu sa područja Šibenika, Tomislav i taj kolega završili su na tadašnjo Miliciji, na kriminalističkom ispitivanju. Na ispitivanju u Milicijskoj postaji (na Zrinjevcu), Tomislav je pokušavao iznaći rješenje, izbjegavajući možebitne sankcije, kao i kompromitaciju kod roditelja i osoba za koje je vršio opisane aktivnosti spremanja otuđenih predmeta. Tom prilikom ponudio je svoje usluge u spriječavanju „antidržavnih elemenata", na Fakultetu, jer je tako instruiran od strane samog Malnara. Opisana uloga prema kazivanju i instrukciji Malnara značila je dobivanje na vremenu i mogućnost tzv.vanjskog djelovanja, te da se pronađe osoba iz sustava koja će to „ispeglati". Malnar je u društvu bliskih poznanika Tomislavu znao ponoviti tu tezu, opravdavajući da je Karamarko inteligentan i može završiti obrazovanje, dok „čergari" kako je nazivao osobe Romske nacionalnosti, mogu „trunuti" u zatvoru.

Nakon iznesenih teza, o tzv. pomoći o „pružanju informacija protiv antidržavnih elemenata među studentskom populacijom" , odmah je izvješten SDS-i, te je upućen njen djelatnik Mladen Šupe, koji je s Tomislavom obavio prvi razgovor, a potom bez značajnih pokazatelja Tomislava pustio na slobodu.
U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.

Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 118.st.1.KZ, pritom navodeći uz ostale ime Petra Šale, te njihovih pristaša međtu studetskom populacijom. Nekoliko dana nakon boravka u postaji Milicije, djelatnik Šupe je kontaktirao Tomislava na njegovoj adresi stanovanja, u namjeri da Tomislavu izda konkretne naputke za osobe koje su u tome trenutku operativno interesantne.

Iznenađen brzom reakcijom, kao i konkretizacijom od strane djetatnika Šupea, Tomislav je o istom posjetu izvjestio Malnara, da poduzme određene aktivosti njegove zaštite. Tom prilikom Malnar je kontaktirao dugogodišnjeg poznanika iz JNA Željka Škovrlja, kao i Špiru Ninčevića, obadva aktivna djelatnika KOS-a JNA. Imenovani Škorvlj, koji je porijeklom iz Zadarskog zaleđa odmah je „preuzeo" Tomislava Karamarka kao svog suradnika, na taj način argumentirano pokušavši kroz taj vid institucionalnog rada izvršiti „zaštitu" Karamarka, zavodeći ga kao suradnika pod pseudonimom „Garavi".
Zanimljivo je kako je upravo dopisom Željko Škovrlj izvjestio sjedište centrale SDS-a, u Zagrebu, da nad Karamarkom sve aktivnosti poduzimaju isključivo uz prvotnu konzultaciju s djelatnikom Škrovrljom, što je samo po sebi predstavljalo presedan u takvom radu. Djelatnik SDS-a Miroslav Šupe potom je o svemu poduzetom u predmetu Tomislav Karamarko iznio tri zasebna izvješća o poduzetim aktivnostima, (koja su samo znakovito bila u posjedu djelatnika SDS-a Franje Vugrinca).

Prvim kontaktom sa Škovrljom, čemu je nazočio i Malnar, Tomislav je naveo kako je od strane djelatnika Šupe pitan za imena nekih osoba studenata sa područja Dalmacije, uz ostale i za Dražena Budišu", stoji u špijunskom izvješću o Tomislavu Karamarku, koje je zadnjih dana stiglo na adrese elektronske pošte vise novinara u Hrvatskoj.

Kada bi se ovi podaci pokazali točnima, bilo bi jasno kako je Karamarko i hrvatskoj javnosti, ali i u svojem iskazu kao svjedok pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, lagao kada je govorio kako nikada nije bio suradnik niti KOS-a, ni Službe državne sigurnosti (ranije UDB-e). U nastavku ovog izvješća detaljno se opisuje i povijest pojedinih prijateljskih i poslovnih odnosa Tomislava Karamarka s pojedincima, kao što su Smiljan Reljić i Željko Malnar. "Upravo posljednji je bio prekretnica u tome, da Željko Škorvlj (po Tomislavovom nahođenju kako je njegov kolega sa fakulteta Smiljan Reljić, sa područja Drniša od kuda je i Budiša), poduzme aktivnosti suradničke strukture prema Reljiću, te istoga ustupi djelatniku Špiri Ninčeviću, na daljnje postupanje, a koji je Reljića registrirao kao suradnika pod pseudonimom „Glavonja".

Suradnici „Garavi" i „Glavonja" , zavedeni su u KOG-u, linija rada nacionalizam i terorizam, pod kategorijom hrvatski terorizam. No, međutim u tim dosjeima nije zavedeno niti jedno izvješće suradnika, osim opaske da rad na istim preuzima SDS, u suglasnosti KOG-e. Prve aktivnosti koje je Tomislav prema dostupnim podacima, kao i dijelu dokumentacije koju je ustupio op. djelatnik Šupe, u svojstvu suradnika započeo, je u katoličkoj organizaciji „Kršćanska sadašnjost", 1984. g., gdje je volontirao, a od kuda je prema naputku Škovrlja podatke povremeno ustupao i SDS-u tj. djelatniku Šupi.

Dobiveni podaci koji su dostupni SDS-u nisu imali nikakvu operativnu zanimljivost, već su se uglavnom odnosili na njegov subjektivni odnos prema načinu rada među osobama koje su djelovale u udruzi. Tako je Šupe u jednoj od svojih analiza kontakata sa suradnikom, naveo da suradnik nije pouzdan, te njegova uloga i saznanja koja prezentira ne predstavljaju daljnji interes službe, ali zbog dopisa koji je prvotno naveden od strane Željka Škovrlja, tj. KOS-a, nastavljaju daljnje kontaktiranje sa suradnikom, prema vlastitoj prosudbi, te aktualnoj situaciji. Nakon diplomiranja Tomislav zasniva svoj prvi radni odnos u Državnom arhivu RH, gdje je bio djelatan do kraja 1990. g. Posebno se izdvaja vrijeme 1987./88. godina gdje je ime Tomislava Karamarka također evidentirano u službenim izvješćima SDS-a, u trenutku velike pljačke znakovita naslova Sveučilišne i nacionalne knjižnice, te Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije od strane Aleksandra Millesa, kao jednog od pomagača operacije „Knjižnica", no usprkos dobrim odnosima s Millesom, kao i osobama koje su bile uposlene u tim knjižnicama, Karamarko je izdvojen iz istrage.

U to vrijeme Tomislav i dalje nastavlja svoja druženja sa Željkom Malnarom, preko koga upoznaje svoju buduću suprugu Enisu Muftić, dok Željko 1989. g. stupa u brak sa Emirom Hasanpašić, (čiji je otac Osman Hasanpašić, poznati alternativni liječnik i specijalist radiestezist, pisac i autor mnogih knjiga, priručnika i vodiča kroz alternativnu medicinu), a kumovi supružnicima Malnar su upravo Enisa i Tomislav. Enisa i Emira od ranog djetinjstva su nerazdvojne, kao i njihovi očevi Osman Muftić i Osman Hasanpašić" navode autori špijunskog izvješća o Tomislavu Karamarku.
Špijunskim su izvješćem posebno obrađene i okolnosti Karamarkovog uključivanja u osnivanje i organiziranje Hrvatske demokratske zajednice, te njegov ulazak u novu vlast nakon političkih promjena 1990. godine, kada je prvo kao tajnik Manolićeve, a potom i Gregurićeve administracije, postao praktički prvi operativac kabineta hrvatskog premijera.

"Krajem 1989.g., Tomislav je aktivno pokušava uključiti u stvaranje nove stranke HDZ-a, tako da je bio jedan od sudionika na zakazanoj osnivačkoj skupštini, koja se trebala održati u Hotelu Panorama u Zagrebu (a čija se osnivačka skupština na kraju održala na NK Jarunu). Karamarko je tada zamijećen zajedno sa Tomislavom Družakom, kao jedini od glasnijih kritičara novog predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana, budući su osobno bili zagovornici da predsjednik te stranke budu Marko ili Vlado Veselica.

Nakon prvih višestranačkih izbora, Tomislav pokušava učvrstiti zemljačke odnose sa osobama iz zadarskog zaleđa, točnije iz mjesta Kruševo, no međutim od osoba podrijeklom iz istih krajeva, a koje su uposlenici poduzeća „Zagrebački Transporti" (danas Croatia Bus), biva prozivan za suradnju sa raznim institucijama bivše države, te tako proklamiran za nepoželjnog u društvu Kruševljanja. Ogorčen reakcijom tih osoba, koje su ga izbjegavale, isti pokušava učvrstiti svoju poziciju u stranci HDZ.

Posredstvom poznanika Zvonka Trusića i Stipe Mađarela (koje je upoznao preko Malnara), upoznaje jednog od istaknutijih članova nove stranke Vicu Vukojevića. Vice nekoliko dana nakon upoznavanja sam ostvaruje kontakt sa Karamarkom, pokušavši ga angažirati u proces organizacije prvog općeg sabora stranke HDZ-a u dvorani Lisinski, na što je Tomislav bezrezervno pristao.
U samoj organizaciji stranačkog sabora Tomislav nije imao značajniju ulogu, no na održavanju istog bio je zamijećen od strane većeg broja osoba iz Zadarskog zaleđa kao osoba bliska novom vodstvu stranke, a što je i sam dodatno isticao. Novonastala okolnost potom je Tomislavu učvrstila i podigla renome među osobama iz njegovo mjesta porijekla, gdje se potom značajno nametnuo u organiziranju i dopremanju naoružanja hrvatskom življu na širem području Kruševa i Obrovca.

U vrijeme oružanih sukoba na području naznačenih mjesta, tijekom 1991. g.(koja su potom okupirali pobinjeni Srbi) u obrani samog mjesta Tomislav nije aktivno sudjelovao, već je kritične zgode bio u Zagrebu. Nakon okupacije Kruševa, te iseljavanja hrvatskog stanovnišva Tomislav je aktivno sudjelovao u organiziranju njihovog prihvata, kako na području samog Zadra, tako i na širem području Zagreba. Tim činom dodatno je izgradio reputaciju kod samih sumještana i hrvatskog stanovništva sa šireg područja Obrovca i Benkovca, koji su bili prognani. Svoj prvi radni odnos u samostalnoj RH, Tomislav zasniva dana 17.6.1991. g., na poslovima šefa kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, a prema preporuci tadašnjih pomoćnika ministra unutarnjih poslova Vice Vukojevića i Josipa Perkovića (kojeg Karamarko do tada nije poznavao). Na novom radnom mjestu Karamarko brzo stječe povjerenje Josipa Manolića, kao i njegovih najbližih suradnika, kojima od samog početka iskazuje odanost. Tome u prilog ide podatak, da je Manolić u širem okruženju svojih pouzdanika, među kojima je nazočio i Zdravko Tomac, hvalio Karamarka kao mladu, nacionalno neopterećenu osobu, na koju se bezrezervno može računati. Obnašajući svoju dužnost, Karamarko stječe simpatije prvo Stipe Mesića, s kojim počinje intenzivnije druženje i prijateljstvo, u što uključuje svog dugogodišnjeg prijatelja Željka Malnara.

Također ogromno povjerenje stječe od Franje Gregurića, koji ga preuzevši Vladu RH, nakon Josipa Manolića zadržava na istim poslovima. Sve iznimno povjerljive poslove kako u samoj Vladi, tako i u osobnim aktivnostima, Gregurić povjerava isključivo Karamarku", stoji u špijunskom izvješću kojeg su sačinili bivši, danas umirovljeni djelatnici Sigurnosno obavještajne agencije.

Ova veza s ratnim premijerom Franjom Gregurićem nije toliko nebitna, koliko nekima danas može izgledati. Naime, Gregurića i danas, potpuno opravdano smatraju jednim od glavnih ljudi iz sjene u Hrvatskoj. To, uostalom, dokazuje i Afera Patria i istraga o korupciji u nabavci vojne opreme za Hrvatsku vojsku. U Austriji se, naime, void kazneni postupak protiv posrednika u trgovini oružjem izvjesnog Wolfganga Riedla, i to po optužbama za kriminalno udruživanje, pri čemu ga se, između ostaloga tereti da je kriminalnim udruživanjem i podmićivanjem osigurao prodaju vojne opreme, točnije oklopnih vozila finskog proizvođača oružja "Patria", Hrvatskoj, odnosno Ministarstvu obrane Republike Hrvatske.

Riedl je, tako, pred austrijskim pravosuđem, u svojem iskazu, izjavio kako je radi sređivanja stvari da Republika Hrvatska kupi navedena oklopna vozila "bilo potrebno podmititi bivšeg hrvatskog predsjednika Stipu Mesića i bivšeg hrvatskog premijera Franju Gregurića". Jednako tako, Riedl je izjavio kako se "sastao sa Franjom Gregurićem, mudrim starim muškarcem koji savjetuje Stipu Mesića. Dakle, iz ovog je jasno kako je za sređivanje strateških odluka nadležnih tijela hrvatske države potrebno podmititi Franju Gregurića, koji savjetuje državne vlasti u ovoj zemlji. Dakle, činjenica da Tomislav Karamarko i danas uživa punu podršku svojeg glavnog mentora iz 1990.-ih Franje Gregurića, koji ga je i instalirao u vrh pojedinih državnih institucija, nije uopće beznačajna. Ona daje naslutiti kako je Karamarkovo preuzimanje HDZ-a, zapravo, politički project HDZ-ovog podzemlja, koje još od ratnih godina kontrolira upravo ratni premijer Gregurić.

Iz Afere Patria jasno je kako je Gregurić bio ozbiljan igrač u sjeni, u vrijeme dva predsjednička mandata Stjepana Mesića, a nakon Mesićevog odlaska s Pantovčaka, najavio je nastavak svoje savjetničke uloge kod nekog budućeg premijera ili predsjednika. Možda je mislio upravo na projekt Karamarko.
"Sazivom druge sjednice Sabora RH dana 10.9.1992. g. Tomislav preuzima novu dužnost, šefa kabineta predsjednika Sabora Stjepana Mesića. Znakovito je i to, da je Karamarko na traženje Hasanpašića, te buduće supruge, upravo u Saboru uposlio operativno interesantnu osobu Indiru Honić, alijas „Fatma Nur Dženet". U rješenju koje je potpisano od strane predsjednika Sabora Stjepana Mesića, raspoređena je na poslove višeg stručnog referenta, koja je u svojim kontaktima sa zaposlenicima Sabora, kao i zastupnicima, javno navodila kako je zaposlena prema preporuci Stjepana Mesića, budući je njegova ljubavnica.

Spomenuta Indira, operativno je postala interesantna provedbom OA „FES 1", kada je službeno zabilježen njen kontakt sa stranim obavještajnim službama, točnije prvim tajnikom veleposlanstva Irana u Zagrebu, koji je zadužen za obaviještajne poslove. (Ovu operativnu akciju vodio je upravo Zoran Kotnik, te mi je u našim razgovorima uvijek vrlo detaljno govorio o operativnim obradama na Indirom Honić i Tomislavom Karamarkom, koje su provodili u toj operativnoj akciji, op.a.). ...Poslove šefa Mesićeva kabineta, Karamarko obnaša do 15.6.1993., kada preuzima dužnost načelnika PU Zagreb, kada i stupa u građanski brak sa suprugom Enisom.

Obnašanjem dužnosti načelnika PU Karamarko intenzivno ali samozatajno počinje graditi vlastitu mrežu, pritom koristeći postojeću infrastrukturu, koja je pod paskom obavještajnog aparata, te osoba Gregurić, Mesić i Perković. Karamarkovim upravljanjem PU Zagreb, kao najvećim sustavom u MUP-u RH, počinje dugogodišnja križaljka, pritom ništa ne ostavljajući slučaju. Za svog pomoćnika kriminalističke policije, prema direktnom naputku Josipa Perkovića imenuje Damira Lončarića, temeljne policije Vladimira Fabera ( koji je ujedno bio njegov zamjenik ), a specijalne policije jedinice PU „ALFA", imenuje Zorana Cvrka.

U samom sustavu kriminalističke policije značajno je imenovanje pojedinih načelnika gdje je bio prioritet zaštite kadrova, upravo pod kapom Karamarka, kao državotvorne osobe s naglašenim desničarskim stavovima. Osim zaštite kadrova druga zadaća je bila isključivo detaljno organiziranje prave kriminalne mreže na relaciji ulica-policija-sud, gdje bi bile uključene osobe od povjerenja tj. one koje je upravo služba bivše Jugoslavije koristila u raznim aktivnostima. Prvi plan bilo je gospodarsko rušenje sustava od malih poduzetnika do tvrtki koje su u postupku privatizacije, koristeći se registracijom novih tvrtki s isključivim ciljem gospodarskog kriminala.

U vremenu od kraja 1993. g. do početka 1995. g. ta grupacija je na širem području Zagreba izvršila prevare u visini od cca 30 milijuna tadašnjih DEM.
Policija je svoju neučinkovitost pravdala da za to ne postoji interes politike, predbacujući pri tome obavještajnim kanalima da su pojedini politički dužnosnici i sama obitelj Tuđman uključeni u te procese. Karamarko je između ostalog sesvetskoj tvrtki „Europatrade", omogućavo ilegalne uvoze elektroničke opreme u ogromnim količinama, pri čemu je policija osiguravala šleperima nesmetan prelazak granice i pratnju do skladišta u zagrebačkim Sesvetama.

Najzanimljiviji je podatak, da je Karamarko osobno, upravo koristeći taj aparat, izvršio pritisak na vlasnika tvrtke „Croatia Bus", Leona Sulića da preda tvrtku isključivo zbog zemljišta na kojem se nalazilo sjedište poduzeća u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, a isto se nalazilo u neposrednoj blizini njegove adrese stanovanja. Na mjesto načelnika odjela organiziranog kriminala imenuje Jadranka Belinu, koji je isključivo sa svojim pomoćnicima zadužen za poslove nadzora i jedan od servisa grupe oko Zlatka Bagarića s jedne strane, te Vjeke Sliška s druge.

Sve opisane inkriminirane aktivnosti, djelatnici Službe su i evidentirali, te video zabilježili jednu novčanu transkakciju, prema Lončariću i Šeničnjaku, gdje je evidentan opis aktivnosti svakog od navedenih, sa obavljenim radnjama, kao i podjelom novca za svakog sudionika. Operativni sadržaj sa video materijalom tijekom 1996. g. ustupljen je osobno pomoćniku MUP-a za kriminalističke poslove Željku Sačiću, koji je nekoliko puta pregledao video dokaz, te nedvojbeno ukazao na žurno procesuiranje sudionika, djelatnika PU Zagreb, a kasnije PU Zagrebačka. Do procesuiranja nikada nije došlo, osim što je Karamarko kao „nagradu" dobio imenovanje na mjesto pomoćnika MUP-a za kadrovska pitanja, gdje je bio djelatan do kraja 1998. g.

Početkom 1994. g. a nakon izlaska Mesićeve skupine iz HDZ-a, Karamarko je bio jedna od pouzdanih osoba koji je kao dužnosnik mogao politički biti doveden u svezu s Mesićem, a samim tim biti smijenjen na mjestu načelnika PU. U zaštiti pod predznakom profesionalnosti i znanja njegovih kadrova, Karamarko sa Damirom Lončarićem, u što uključuje svog poznanika Millesa, na Krležinom Gvozdu inscenira provalu, gdje je Milles glavni akter priče. Kako je Milles već od 1988. g. osuđen na kaznu zatvora od 15 godina za gore opisane aktivnosti, već 1993. g. biva prebačen na otvoreni dio u zatvoru Lipovica, upravo na intervenciju Karamarka dok je obnašao dužnost u Saboru RH. Nadalje, zanimljiv je podatak kako je u vrijeme same provale na objekt obiteljske kuće, zamijećen Milles, te počinje potjera u koju se osobno uključuje Damir Lončarić. Dolaskom do Jurjevske ulice, gdje Milles izvršava otmicu djelatnika policije (koji je vršio dužnost osiguranja objekta) počinje pravi zaplet, u koji se prema dogovorenom scenariju uključuje prvo kao pregovarač u talačkoj situaciji sam Lončarić, koji potom u sve uključuje aktualnog ministra UP-a Ivana Jarnjaka. Sam pregovor sa Millesom u nazočnosti Jarnjaka vodio je Lončarić, koji je na opće zadovoljstvo okončao „talačku" situaciju, te pridobio Millesa na dobrovoljnu predaju, a potom ga on osobno uhitio.
Nakon obavljene kriminalističke obrade, Milles je ponovno upućen u poluotvoreni zatvorski dio kaznionice Lipovica, gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon osam dana pronađen mrtav, službeno potvrđeno kao samoubojstvo.

Opisana aktivnost u nazočnosti Jarnjaka, učvrstila je položaj Karamarka i Lončarića kao profesionalaca i znalaca u obnašanju i najtežih zadaća. Sve opisane aktivnosti operativno su popratili djelatinici Službe, a tehničkom kontrolom sredstava komuniciranja potvrđena je sprega trojca Milles-Karamarko-Lončarić. Prema dostupnim podacima Službe, sva operativna postupanja po predmetu PU Zagreb, koja su se odnosila na Lončarića i Karamarka, osobno su bila pod nadzorom Franje Vugrinca, te nigdje nisu evidentirana.

Sva previranja u PU iziskivala su manje kozmetičke promjene, gdje je na mjesto načelnika Sektora kriminalističke policije imenovan Šeničnjak, a na mjesto Zorana Cvrka imenovan je Miljan Brkić. Važno je napomenuti da je Brkić odabran kao osoba koja je nedvojbeno sudionik u obrani RH, sa „pedigreom" Hercegovca ... Posredstvom tih pozicija Brkić je odabran u Karamarkov tim s jedne strane od Vice Vukojevića i druge strane Cvrka-Malbaše i Fabera.

Upravo je Brkić od strane Karamarka prepoznat kao najpouzdaniji i najodaniji u provođenju svih aktivnosti, koji bezprijekorno izvršava svaku njegovu zapovijed. Karamarko je svoj autoritet i povjerenje kod Brkića izgradio plasirajući u svakom međusobnom kontaktu svoju radikalnu hrvatsku opciju, te proklamirajući politiku predsjednika Tuđmana kao izdajničku (kako je naveo „budući vrši ustupke Srbima, na štetu Hrvata"). Takva načela odgovarala su Brkićevu svjetonazoru, koji osim ratnih rasluga nije imao nikakvu stručnu naobrazbu za mjesto zapovjednika. Na mjestu pomoćnika ministra, Karamarko nije iskazivao nikakvu aktivnost, već je otvoreno počeo širiti tezu o stranci HDZ-u i Tuđmanu kao jedinim krivcima za sve u RH, pritom tajno proklamirajući novu političku stranku HNS i starog prijatelja Stjepana Mesića.

Prekidom obnašanja poslova pomoćnika ministra, Karamarko zasniva novi radni odnos u HAK-u, na mjestu glavnog tajnika, gdje je iskoristio poziciju i utjecaj Ile Bakovića, te njegovog brata Ante, koji je u to vrijeme djelatnik HIS-a. Obnašajući poslove glavnog tajnika HAK-a, Karamarko je idealno iskoristio za bolje pozicioniranje i pripremanje za predsjedničke izbore", opisuju autori špijunskog izvješća o Karamarku.
U nastavku ovog špijunskog izvješća detaljno se opisuju Karamarkove veze s pripadnicima albanskog kriminalnog podzemlja, te sa sumnjivim financijerima predizborne kampanje Stjepana Mesića, al ii njegove veze s duhanskim kriminalnim podzemljem i Hrvojem Petračem.

"Pripremanje predsjedničkih izbora, kao i organizacija samog stožera kandidata Stjepana Mesića, za Karamarka je aktivno počela u rujnu 1999. g., od organiziranja prvih suradnika „donatora" i novinara, s kojima je svakodnevno održavao kontakte. Njegov utjecaj u EPH, nedvojbeno je prema također dostupnim podacima Službe bio izgrađen do te razine da je u određenim tekstovima mogao vršiti cenzuriranje. ...S druge strane Karamarko za ista plasiranja koristi Ivu Pukanića, Denisa Kuljiša, Andrea Maksimovića, Sašu Lekovića, Dušana Miljuša i Marka Cigoja, na način da je preko svojih satelita, pritom koristeći Hrvoja Petrača (preko Lončarića), Zvonka Trusića, Nikolu Vukovića (nasljednik na mjestu tajnika HAK-a), Mirka Ljubičića-„Švepsa" i Nikolu Krištu, da budu kao „neovisni" izvori informacija, koju su navedeni novinari međusobno razmjenjivali, te potvrđivali kao autentičnu i provjerenu.
Sve napijed navedeno potvrdili su djelatnici SZUP-a u svojim operativnim postupanjima, kao i korištenjem operativno-tehničkih sredstava, nad svim prethodno imenovanim osobama.

U početku javnog istupa Karamarka kao ključne osobe i voditelja stožera u timu Stjepana Mesića, kao kandidata za predsjednika RH, počelo je otvoreno prikupljanje financija. Osim istaknutih pojedinaca iz gospodarskog miljea, koje je predvodio poduzetnik Tomislav Antunović, a koji su bili paravan prikupljenih donacija, Tomislav je propagirao veliki broj osoba albanske nacionalnosti. Među isaknutijim Albancima svoj obol u financiranju dale su obitelji Kačinari i Gjergaj, s područja Zagreba (dugogodišnje poznanstvo s Mesićem), a posebno je naglašen doprinos Lulzima Krasniqija zvanog "Ljulji", te njegovih sunarodnjaka iz Švicarske i Njemačke, obitelji Qazima Osmanija i Behgjet Pacolli.

Osmani i Pacolli uistinu su glavni financijeri kampanje Stjepana Mesića, ali isključivo po dogovoru s Karamarkom. Naime, poznanstvo Osmani, Pacolli i Karamarko seže iz ranih 90-ih, kada je Tomislav u ime svog nekadašnjeg pretpostavljenog započeo suradnju sa istima oko poslova TDR-a i TDZ-a, kao i plasmana duhanskih proizvod na području ex Jugoslavije, kao i europskih zemalja. Ta duhanska struktura ima svoje korijene u tranzicijskim, političkim strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990-ih godina. Upravo je u vrijeme Gregurićeva mandata u Hrvatskoj, praktički u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske industrije, prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske industrije koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada. Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj koja je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala duhanske kriminalne organizacije na prostoru zemalja ex Jugoslavije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, ne bi bilo niti takve duhanske kriminalne organizacije.

Dakle, prvo je uslijedio proces „reorganizacije" duhanske industrije, prije svega u Hrvatskoj (pod palicom Gregurića), a potom pod utjecajem iz Hrvatske i dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječio ulazak stranih duhanskih industrija na prostor novonastalih novih država, („ozakonjeno" potpunim monopolom TDR-a u vrijeme Matešine Vlade, a Mateša je u to vrijeme zet Franje Gregurića) kako bi se duhanskoj „organizaciji" postupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom trgovinom duhanskim proizvodima preko cijelog Balkana.

Duhanska organizacija začeta je upravo od strane Tvornice duhana Rovinj, sa svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno uz svestranu podršku Gregurića, s kojima je u posljednje vrijeme njegova predsjedanja Vladom, sve pregovore vodio Karamarko.

U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije izvan same proizvodnje bili Hrvoje Petrač, jedan od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio Cuccurin, te bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg predsjednika uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umješana u stvaranje duhanske organizacije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske organizacije. Zagrebačka banka je plasirajući nepovoljne kredite Tvornici duhana Zagreb, istu preuzela radi dugova, a onda je prodala puno manjoj Tvornici duhana Rovinj, stvarajući tako monopolni položaj, koji je potpuno osiguran onemogućavanjem ulaska stranih duhanskih kompanija na hrvatsko tržište, pod opravdanjem zaštite domaće proizvodnje.

U stvaranju balkanske duhanske organizacije, važnu ulogu imaju i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije Draškovića u Srbiji, koji su cijelo vrijeme bili ključni suradnici kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača, pa je tako međunarodno krijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj je u tome trenutku značajan dio kriminalne organizacije koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko Knežević i Andrija Drašković u zatvoru, tzv. zločinačka organizacija iz sudskih procesa s početka 2000.-te godine, dok se i protiv samog Petrača u tome trenutku podiže više kaznenih istraga, od kojih i jedna zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, a osim Petrača vodila se i protiv Srećka Kestnera i Ratka Kneževića, sve do 2002. g.

Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja tajni dogovor Qazima Osmanija zvanog „Felix" i Hrvoja Petrača u Ankari, u Turskoj koji je 2001. g. uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika RH u Turskoj Amira Muharemija. Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali reorganizirati, kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj trenutak njihove slabosti prepoznao je i iskoristio Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa Petračevom organizacijom. Upravo su na sastancima u Ankari uz posredovanje pripadnika klana Osmani (Amira Muharemija) Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili kriminalni sporazu o pruzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.

Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. g., nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem i tajnim vlasnicima TDR-a odnosno Adris grupe. Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija, kako doznajemo dogodio se upravo početkom 2005. godine uz posredovanje Ekrema Lluke. Vlahović je tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa u Zagrebačkoj banci, s čijim se punomoćnicima mora dogovoriti oko onog dijela preuzimanja TDR-a koje vlasništvo ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima. Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po naputku Felixa Dražen Golemović", zaključuju bivši operativci SOA-e u svom špijunskom uratku o Tomislavu Karamarku, nekoj vrsti alternativne biografije bivšeg šefa SOA-e i bivšeg ministra unutarnjih poslova.

Sudeći po brojnim dokumentima, ali i po razgovorima u kojima mi je iste ove informacije godinama donosio bivši operativac SOA-e Zoran Kotnik, nesporno se radi o vjerodostojnim informacijama, o kojima bi nekakav trag trebao i dalje postojati i u pismohranama SOA-e.

Možemo, naravno, raspravljati o motivima zbog kojih se ovakvo špijunsko izvješće pojavljuje baš sada, ali u njemu, zapravo i nema novih informacija, koje do sada već u nekom obliku nisu objavljivane u drugim medijima. Naime, od 2008. godine do danas u mojim sam tekstovima i istraživanjima objavio veći dio informacija koje sadrži ovo špijunsko izvješće, a na temelju informacija i dokumenata koje mi je davao moj izvor iz SOA-e bivši dugogodišnji operativac službe, od SZUP-a, POA-e do SOA-e, Zoran Kotnik. Mozaik informacija iz ovog izvješća potpuno se poklapa s informacijama koje mi je godinama dostavljao Kotnik.

Možda bi bilo vrijeme da se nadležne institucije, konačno, pozabave ovakvim tvrdnjama i informacijama, posebno jer su ljudi koji su vodili ove operativne obrade još uvijek živi i sposobni za suradnju u takvoj mogućoj istrazi protiv Karamarka. Doduše, kada sam zadnji puta kontaktirao Kotnika i tražio njegovu adresu kako bi mu se dostavilo poziv za svjedočenje pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, odgovorio mi je kratko: "Nisam ovdje, ne sudjelujem", iako je niti tjedan dana prije toga bio voljan za svjedočenje o svojim saznanjima o Tomislavu Karamarku. Usprkos tome, zatražio sam od suca Dražena Kevrića, koji vodi raspravu po Karamarkovoj tužbi protiv mene, da se kao svjedok saslušaju i Zoran Kotnik, ali i Antun Kačinari, koji je nekoliko puta bio prisutan prilikom Kotnikovih i mojih razgovora, te koji je na izvjestan način posredovao u mojim prvim kontaktima s Kotnikom.
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Zoran Kotnik sve navode iz svojih operativnih informacija o Tomislavu Karamarku biti spreman ponoviti i pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu.

Tagovi: Tomislav Karamarko, Zoran Kotnik, Stjepan Mesić, Milijan Brkić, Leon Sulić, Hrvoje Petrač, Vjeko Sliško, Osman Hasanpašić, Željko Malnar, UDBA, Tvornica duhana Rovinj, TDR, Tvornica duhana Zagreb: Ante Vlahović, Franjo Gregurić, Franjo Tuđ
PROČITAJ I OVO
Za vikend u Splitu 37.000 putnika
GUŽVE
Za vikend u Splitu 37.000 putnika
SPLIT - Zrakoplovi i putnici polako, ali sigurno vraćaju se u splitsku zračnu luku, u kojoj se za vikend očekuje deset tisuća putnika, a tome treba pribrojiti još i 27 tisuća putnika u gradskoj luci.
SBITOP ove godine s najvećim prinosom u Europi
PRINOS
SBITOP ove godine s najvećim prinosom u Europi
LJUBLJANA - Europska središnja banka sastala se u četvrtak. Kako nema znakova promjena u monetarnoj politici (ECB će i u trećem tromjesečju održavati visoku razinu kupnje pandemijskih vrijednosnih papira od drugog tromjesečja), indeksi dionica postavljaju nove rekorde, slične američkim.
Crna Gora: Stanje katastrofalno, sezona nikakva
TURIZAM
Crna Gora: Stanje katastrofalno, sezona nikakva
PODGORICA - Na Crnogorskom primorju gostiju nema. Organizovanih dolazaka turista nema i stanje je mnogo lošije nego 2019. godine.
Cijene metala snažno rasle ove godine, ali iduća godina donosi smirivanje
METALI
Cijene metala snažno rasle ove godine, ali iduća godina donosi smirivanje
ZAGREB - Cijene osnovnih metala, procjenjuje Svjetska banka, u prosjeku će ove godine biti 36 posto više nego lani, ali u 2022. godini trebale bi se vratiti, "jer će ublažiti neka ograničenja u ponudi".
Svjetska tržišta: Indeksi porasli, trgovanje oprezno zbog inflacije
TRŽIŠTE KAPITALA
Svjetska tržišta: Indeksi porasli, trgovanje oprezno zbog inflacije
LONDON - Na svjetskim se burzama prošloga tjedna trgovalo oprezno jer ulagači nisu htjeli previše riskirati zbog jačanja inflacijskih pritisaka u najvećim svjetskim gospodarstvima, što bi moglo navesti središnje banke na zaoštravanje monetarne politike.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE