Evo kako bogati putuju bez obzira na ograničenja, profitirala i Crna Gora

Tzv. boravišni programi za ulaganja trenutačno su u trendu, kao i ugovori o prebivalištu koje zemlje izdaju stranim ulagačima, a nazivaju se i „zlatnim vizama“.

Takvi imućni pojedinci ne samo da diverzificiraju svoj portfelj - prebacuju novac u zemlju - već i ostvaruju prednosti državlljanstva, uključujući novu putovnicu. U posljednjih nekoliko godina, zlatne vize bile su među glavnim pokretačima konkurentnosti i inovacija u nekim zemljama. Investitori - koji u pravilu imaju neto vrijednost od dva do 50 milijuna dolara - dobili su zauzvrat slobodu kretanja, porezne olakšice i poboljšani stil života, posebno u područjima obrazovanja i građanskih sloboda.

No, od udara covida-19, koji dramatično mijenja našu stvarnost, neke elitne obitelji razmišljaju i o zdravstvu, reakcijama na pandemiju i mogućim sigurnim utočištima kako bi osigurali bolju budućnost.

"Ljudi žele alternativne police osiguranja državljanstva, koje im daje plan B", rekao je za CNN Travel Dominik Volek, voditelj azijske tvrtke za državljanstvo i boravište Henley & Partners.

"Bogati ljudi ne planiraju pet do 10 godina - oni planiraju više od 100 godina unaprijed u smislu bogatstva i blagostanja."

Iako u Henleyu & Partnersu o ovoj temi govore uglavnom na anegdotalnoj razini, oni nagađaju kako bi nedavni veliki interes za zlatne vize mogao biti povezan sa zdravstvenim problemima i vladinim mjerama za obuzdavanje koronavirusa.

Tvrtka je zabilježila 49% međugodišnjeg porasta upita između siječnja i lipnja 2020. godine. Broj ljudi koji su se prijavili nakon savjetovanja porastao je za 42 posto u odnosu na posljednji kvartal 2019. godine.

U pogledu specifičnih programa državljanstva, najpopularniji su bila Crna Gora i Cipar, koji su zabilježili 142 i 75 posto više zahtjeva u prvom tromjesečju 2020., nego u posljednjem tromjesečju 2019. Malta je u međuvremenu zadržala značajan i trajan interes.

"Dok Crna Gora dominira ove godine, elita je također zainteresirana za Cipar i Maltu jer investitoru i njegovoj obitelji omogućuje neograničen pristup slobodi i naseljavanju diljem Europske unije", kaže Volek. "Oni dobivaju ne samo veću slobodu kretanja, već i bolju priliku za obrazovanje i zdravstvo (kao u svojim matičnim zemljama)", dodaje.

Velika potražnja uočena je i u Australiji i na Novom Zelandu, ali iz drugog razloga: dobro upravljanje krizama.

Novi Zeland je povoljnije odredište od nekih drugih zemalja - s obzirom na to kako se nosio s pandemijom.

„Vidjeli smo velik porast broja upita za australske i novozelandske investicijske vize“, kaže Volek.

Ove godine Amerikance posebno zanima zlatna viza. Prijave iz potonjeg skočile su 700 posto u prvom tromjesečju 2020. godine.

Zlatna viza dostupna je samo elitnim obiteljima s neto vrijednošću: australski program košta 1-3,5 milijuna dolara, a novozelandski program 1,9 do 6,5 milijuna dolara.

"Novozelandski program je prilično fleksibilan s obzirom na ono u što ulažete, sve dok nije za vlastitu upotrebu", objašnjava Volek. "Ako vam je vrijedno oko milijun, recimo 5 ili 10 milijuna dolara, Karibi su odličan izbor", dodaje Volek.
Neki vrlo bogati putnici jednostavno traže sigurno, zabačeno mjesto gdje se mogu sakriti sa svojom obitelji u slučaju teškog izbijanja drugog vala infekcija. Manje zemlje su, međutim, one koje su u načelu bolje upravljale koronskom krizom. Uočljivi su i počeci drugog trenda: ulaganje u putovnice kako biste povećali svoje šanse u atmosferi zabrane putovanja.

Neke zemlje samo otvaraju granice određenim građanima - Europljani, na primjer, trenutno ne mogu posjetiti SAD, i obrnuto. No, nositelj ciparske putovnice može putovati unutar EU-a.

Investicijski rezidencijalni programi nude prebivalište ili državljanstvo u zamjenu za značajna ulaganja u gospodarstvo zemlje, obično u obliku nekretnina, otvaranja novih radnih mjesta, razvoja infrastrukture ili državnih obveznica.

Prvi takav program uveli su 1984. godine St Kitts i Nevis na Karibima. Od tada, desetine zemalja postavile su programe, uključujući Austriju, Cipar, Maltu, Moldaviju, Svetu Luciju, Tursku, Antigvu i Barbudu, Dominiku, Grčku, Crnu Goru i mnoge druge.

Neki podnositelji zahtjeva moraju osnovati neprofitne organizacije, osnovati tvrtke koje stvaraju lokalne radne mjesta ili žive u zemlji određeno vrijeme. Drugi omogućavaju daljinsko ulaganje u državne obveznice, nekretnine i razvojne projekte.

Ovisno o državi, ti programi mogu koštati od 100.000 dolara u Antigvi i Barbudi do 250.000 dolara u St Kittsu i Nevisu, 280.000 dolara u Grčkoj, 380.000 dolara u Portugalu, 1,1 milijuna dolara na Malti i 2,4 milijuna dolara na Cipru.