Hrvatska proizvodnja šećera na izdisaju

Godine 2007. u kojoj je dosegnut vrhunac i nakon koje je započeo strmoglavi pad, u Hrvatskoj je šećerna repa bila zasijana na čak 34.320 hektara i s pravom se tada nazivala "kraljicom ratarstva". No već 2018. bilo je zasijano 14.000 hektara, prošle godine 9.000 hektara, a ove tek 7.200 hektara.

Prema podacima DZS-a (Državnog zavida za statistiku) procjena ovogodišnje proizvodnje šećerne repe je 446.000 tona, dok je lani proizvedeno 471.000 tona. Usporedbe radi, prije deset godina proizvedeno je 1,16 milijuna tona.

U deset godina proizvodnja pala 70 posto

I u samoj proizvodnji šećera situacija se posve preokrenula. Lani ga je proizvedeno oko 54.000 tona, a deset godina ranije skoro četiri puta više - oko 200.000 tona. Pad je to od skoro 70 posto.

Lanjska proizvodnja šećera bila je 27,6 posto manja nego pretprošle godine, a površina zasijanih šećernom repom bilo je 22 posto manje. Uzgojem šećerne repe danas se bavi petstotinjak proizvođača, a prije ulaska u EU bavilo se njih oko 1200.

Smanjenjem površina pod šećernom repom, 2021. godine prestala je proizvodnja u dvije od tri dotadašnje tvornice koje su se 2019. udružile u Hrvatsku industriju šećera (HIŠ). Te 2021. godine, nakon četiri desetljeća rada, obustavljena je proizvodnja u virovitičkoj tvornici Viro. Potom je, nakon 115 godina rada, zatvorena i osječka šećerana. Preostala je jedino Sladorana u Županji, osnovana 1947. godine.

Proizvodnja šećera od 2007. je u padu, posebno naglašenom od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Prema riječima poljoprivrednog analitičara Miroslava Kuskunovića, razlozi tog pada brojni su i složeni: povećani troškovi proizvodnje, ukidanje ranijih proizvođačkih kvota u EU, oscilacije na robnim burzama, (pre)velik uvoz jeftinog šećera iz Ukrajine, pojava nametnika s koima proizvođači ne izlaze na kraj jer je EU zabranila mnoga ranije korištena zaštitna sredstva, a na koncu i sve učestalije elementarne nepogode - suše, tuče i poplave.

"Domaći proizvođači i posljednja šećerana u Hrvatskoj, ona u Županji, na velikoj su prekretnici i bore se za opstanak. Zasad se nadaju da će ova sezona biti koliko-toliko dobra. No ako i ono malo preostalih proizvođača odustane od proizvodnje, to bi značilo gašenje i posljednje šećerane. A ako se proizvođačima ne pomogne izdašnije, to će sigurno desetkovati proizvodnju u idućoj godini. Oni će se okrenuti isplativijim kulturama i sve to bi, korak po korak, vodilo gašenju domaće proizvodnje repe, a onda i šećera. Od velike izvoznice, kojoj je šećer godinama bio najbolji izvozni proizvod, Hrvatska je došla u poziciju da joj ozbiljno prijeti gubitak proizvodnje", upozorava Kuskunović.

Šećer je, dodaje, od vodećeg izvoznog poljoprivrednog proizvoda u vrijeme kada je Hrvatska ulazila u EU, pao na 13. mjesto.

"Cijene bi narasle i za potrošače"

Istodobno, uvoz šećera sve više raste pa je država proglasila proizvodnju šećera strateškom. U odnosu na ranija razdoblja kada je izvoz bio znatno veći od uvoza (od 2009. do 2012. čak za 156.000 tona), u protekle četiri godine omjer se obrnuo u korist uvoza za otprilike 4.300 tona.

Kuskunović kaže kako se na sve moguće načine pokušavaju osigurati financijska sredstva za potpore ne bi li se zadržalo preostale proizvođače.

"Prestanak rada posljednje šećerane značio bi ogromne probleme. Prije svega, bili bi potpuno ovisni o uvozu, a cijene šećera bi značajno narasle i za potrošače i za prehrambenu industriju", rekao je.