GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Hrvoje Hegedušić i Davorin Kempf dobitnici Porina za životno djelo

Hrvoje Hegedušić i Davorin Kempf dobitnici Porina za životno djelo
PRIZNANJA
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 07.03.2016 / 14:12
Autor: Jurica Ilić
ZAGREB - Iz Porina stigla je informacija o ovogodišnjim dobitnicima Porina za životno djelo. Istaknutim glazbenicima statua će se uručiti na svečanoj dodjeli 17. ožujka u Splitu.
Ovogodišnji dobitnici su glazbenik, skladatelj, producent i ton - majstor Hrvoje Hegedušić te pijanist i kompozitor Davorin Kempf. Prestižnu statuu Hegedušiću će uručiti Alfi Kabiljo, a Kempfu prošlogodišnji dobitnik Frano Parać. Porin za životna djela dodijeljuje se onim umjetnicima koji su svojim znanjem i radom zadužili hrvatsku glazbu.

Hrvoje Hegedušić karijeru je započeo u grupi "Vokalni kvintet Hrvoja Hegedušića" 1957. godine. U narednim godinama bio je član skupine "Zagrebački vokalni kvartet" gdje je pjevao s Arsenom Dedićem, Anđelkom Kovačićem i Ivanom Bobincem te "Studio 64" . Paralelno je radio i na Radio Zagrebu kao ton - majstor gdje je ostao sve do 1984. godine. Hegedušić je poznat po tome što je jedan od rijetkih koji je uglazbio stihove najvećih hratskih pjesnika poput Antuna Gustava Matoša, Dobriše Cesarića, Dragutina Tadijanovića, Tina Ujevića... Za vrijeme Domovinskog rata objavljuje pjesmu "Vukovar", koja se ubraja u najveće uspješnice tog vremena. Nakon rata sa Zvonkom Špišićem, Zvonkom Zidarićem i Daliborom Paulikom osniva internacionalni festival šansone Chansonfest. Početkom 2000. postaje direktor uspješnog festivala Zagrebfest. U karijeri je objavio šest albuma i višestruki je dobitnik nagrade Porin.

Njegov kolega Davorin Kempf diplomirao je glasovir, dirigiranje i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U SAD-u je magistrirao kompoziciju da bi 1990. godine dobio titulu Master of Arts. Redoviti je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a godinama je bio i umjetnički ravnatelj Požeških orguljaških večeri. Njegove su skladbe izvodili na mnogim glazbenim festivalima i koncertima u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je raznih glazbenih emisija za Hrvatski radio te dobitnik mnogih nagrada i priznanja.

Porin za životno djelo: Hrvoje Hegedušić ili vječni mladić hrvatske popularne glazbe, napisao Siniša Škarica

Hegedušić, Hrvoje, šansonijer i kompozitor zabavne muzike (Zagreb, 13. studenog 1935.). Tonski majstor RTV Zagreb; počeo je pjevati u Vokalnom kvintetu Hegedušić, no uskoro prelazi na interpretaciju vlastitih šansona, prateći se na gitari. Hrvoje je jedan od najistaknutijih predstavnika šansone tzv. zagrebačke škole. U dugogodišnjoj suradnji sa spisateljicom Majom Perfiljevom stvorio je nekoliko izvrsnih šlagera ("Bokeljska noć", "Prihvatit ću sve", "Budi tu", "Gazi, gazi, srce moje"), a na stihove Drage Britvića napisao više zapaženih šansona ("Nedjelje u predgrađu", "Ponekad mislim", "Mravinjak sel"i, "Tvojih pola sata").

Hegedušiću pripada i zasluga što se prvi kod nas okušao u komponiranju pjesama poznatih književnika ("Balada iz predgrađa" D. Cesarića, "Utjeha kose" A. G. Matoša, "Khevenhiller" M. Krleže i dr.).

(iz Leksikona jugoslavenske muzike, Leksikografskog zvoda Miroslava Krleže, Zagreb 1984.)

Kada je ime Krste Hegedušića, velikog hrvatskog slikara i pokretača hlebinske slikarske škole, osvanulo prije skoro punih 50 godina, dakle u kolovozu 1966., u naslovu tadašnje dnevne novine Vjesnik kao ime pobjednika netom završenog splitskog zabavno-glazbenog festivala, kulturna javnost i brojni fanovi popularnih Melodija Jadrana ostali su, malo je reći, zbunjeni.

"Na Splitskom festivalu pobjedila je 'Bokeljska noć' Krste Hegedušića", pisalo je!

- On je bio veliko slikarsko ime pa su mu se puno više ispričavali nego meni, a rekao je jedino da pjeva kao svraka te da bi bilo vrlo nezgodno pustiti ga u glazbene vode - prisjetio se te epizode Tanji Šimić u jednom intervjuu za Nacional stvarni splitski laureat, inače slikarev nećak, vječni mladić i bard hrvatske popularne glazbe, danas 80-godišnji Hrvoje Hegedušić, kojem, eto, konačno, pripada statua "životnog Porina". Da, Hrvoje Hegedušić, nekako oduvijek se doimao kao mladić koji zapravo kasni. I sada, kada zakoračivši u osamdeset i prvu s izgledom 60-godišnjaka prima "životno priznanje" glazbeničke branše za svoj raznovrsni, razasuti i nemjerljivi doprinos hrvatskoj glazbi i onda, kada je u zrelim godinama za skladatelja pop glazbe (u trideset i prvoj) osvojio svoju prvu veliku nagradu, na stihove, tada supruge, Maje Perfiljeve, za spomenutu "Bokeljsku noć", ili kada je 1957., već kao student elektrotehnike, osnovao jednu od ranih modernih vokalnih grupa, inače pomodnu opsesiju tinejdžerski gimnazijskih klapa, poput Ariona, što će se pretvoriti u legendarni kvartet 4 M (premda će mu njegov dugogodišnji suputnik Arsen Dedić pokaditi da je "prvi osnivač vokalnog pjevanja u Zagrebu").

Moguće je imao dobre razloge da se nigdje ne žuri. Njegovi su Hegedušići napadno dugovječni, većina njih gotovo se uspjela uskladiti s maksimom "doživijeti stotu".Dakle, naizgled onako ležeran i cool, premda istovremene sportske živosti i temperamenta (voli jedrenje!), kao da nije puno mario što o njegovim životnim angažmanima i aranžmanima misle drugi. Valjda od onog trenutka kada je, unatoč roditeljskoj želji da s diplomom inženjera elektrotehnike moguće nasljedi oca Mladena, profesora na zagrebačkom Elektrotehničkom fakultetu, odustao od tako izgledne karijere predavši se sirenskom zovu skladnih harmonija Four Freshmena, Four Acesa, Hi Lo'sa. zaokupljen vokalnim eskapadama

i kvintetom koji je nosio njegovo ime prekinuo je studij 1959. odlučivši se istodobno zaposliti i kao tonmajstor na Radio Zagrebu.
- Tri godine druženja s elektrotehnikom pomogle su mi u životu, jer mi je kao tonmajstoru dobro došlo znati kako ukrotiti struju da služi glazbi - objasnit će u spomenutom Nacionalovom intervjuu 2009. godine.„

"Zagrebački vokalni kvartet (kao nastavak kvinteta, nap. S. Š.) u kojem je vokalne uloge dijelio s Ivicom Bobincem, Anđelkom Kovačićem i Arsenom Dedićem, početkom 60-ih za jednu TV emisiju Angela Miladinova snimio je "Barbaru" Jacquesa Preverta i Josepha

Cosme na način kvarteta Freres Jacques (Les Freres Jacques, poznati francuski vokalni kvartet djelovao je od 1946. do 1982., nap. S. Š.) i uz klavirsku pratnju Davora Kajfeša, što već navodi na put kojim će Hrvoje Hegedušić uskoro samostalno krenuti", napisat će Dražen

Vrdoljak u bilješci za Hrvojev dvostruki CD '45 godina' objavljen 2004. u izdanju Croatije Recordsa povodom njegova jubilarnog koncerta u Vatroslavu Lisinskom, kojim je slavio 45 godina svoje diskografije. - Prema vlastitom priznanju, bez zaostatka je vjerovao u ono što su pjevali francuski šansonijeri, opčinjen njihovom osobnošću. Istovremeno, u uglazbljenom je stihu vidio poticaj

da napravi manifest trominutne dramatske ili lirske napetosti, 'mali teatar koji ima glavu i rep'. S takvim predispozicijama se, profesionalni ton-majstor s petogodišnjim studijskim iskustvom na Radio Zagrebu, dosta predvidljivo preselio u neformalni Studio 64 - zaključit će Vrdoljak.

Ovdje ćemo se ispraviti u odnosu na uvodni šlagvort: Hrvoje Hegedušić bio je de facto na početku mnogih transmisijskih procesa u pop glazbi.
Osim što je njegov "Vokalni kvintet" (Ivan Bauer, Ivica Bobinac, Boris Pavlenić, Krešimir Lastrić, a kasnije i Mladen Kovačić)

1958. snimio za Jugoton dvije 78-ice, one velike, tvrde, šelak-ploče, "Mama el bayon" i "Pjesma berača banana" ("Banana Boat Song"), prije nego će 4M izbaciti na tržište svoj premijerni veliki hit "Na našoj obali" ("Down By The Riverside"), otpočetka je famozne 1964. zajedno s Dedićem, Špišićem, Golobom, Irenom Vrkljan, Ivicom Krajačem, Perom Gotovcem, Milanom Lentićem i Nikicom Kalogjerom u Studiju 64 na strani pjesničke riječi, kada tvrde da su tako udruženi brana poplavi loših prepjeva i najčešće jalovih domaćih originala. Prvi je s jednom takvom pjesmom, Cesarićevom "Baladom iz predgrađa", osvojio glavnu nagradu žirija na Zagrebačkom festivalu 1967., a među prvima je, uvjeren u misiju mislećih tekstova u pop glazbi, inzistirao na pločama pod egidom "pjevam pjesnike" (lakmus

snimke na tom tragu bile su izvedbe književnika, ali i skladatelja, Zvonimira Goloba "Stari vrtuljak" i "Nedjelja", njegove prve na pločama Jugotona 1965. i 1966.), pa je dosljedno tomu, otkad su 70-ih longplejke postale legitimacijom pjevačeve uspješnosti, i snimio dva albuma, za svako desetljeće po jedan: "Balada iz predgrađa" (1974.) i "Pjevam pjesnike" (1981.; producent mu je bio Dedić, koji je godinu ranije objavio LP istog naslova). Tako je na vinilu, brazdu do brazde bližio prvake školske lektire Cesarića, Ujevića, Matoša, Krležu,

Kovačića, Tadjanovića, Majera s aktualnim pretendentima na pjesničku slavu: Golobom, Britvićem, Sabolom, Menartom.
Jednakom je pasijom pisao glazbu za djecu; na klasike dječje literature H. C. Andersena ("Snježna kraljica") i Branka Ćopića ("Ježeva kućica"); u suradnji s hrvatskim spisateljima za djecu Sunčanom Škrinjarić ("Bajka o orašku i mrvici", "Tko je jači") i

Mladenom Kušecom ("Čudo iz ormara").

No posebno u jednoj disciplini, naš će junak od sredine 60-ih sljedećih desetak godina ubirati lovorike. Premda vršnjak Elvisa Presleya, zašavši u dvadesete, već formirana glazbena ukusa, nije se mogao zakačiti za Chucka Berryja ili Little Richarda. Drugim riječima, zvuk kojeg su prisvojili tinejdžeri nije bio njegov. Njegovo je bilo sve prije Jailhouse Rocka i Tutti Fruttija; sve od Sinatre, Perryja Comoa, Harryja Belafontea i Brothers Four. Quartetto Cetra i Modugno, a ne Celentano i Little Tony. "Volare", a ne "24 mila baci"! Dakle, naravno, od najranijih dana vokalnih grupa, Hrvoja je privlačio blještavi pop akord i kantilena koji će osvajati srca širokih masa. No koliko god se njegov meki i precizan vokal dobro uklapao u fino višeglasje, ili nam se sviđao u isposničkom šansonijerskom akordu u kojem je bujala

raskošna rima, nedovoljne snage i volumena teško se mogao nositi s melodijama, koje je inače znao čuti u svojoj glavi. Nakon odsluženja vojnog roka 1963., raskrstivši sa zadnjim kvartetom, zadovoljivši nagon interpreta ulogom novopečena šansonijera, Hrvojeva pop strana tražila je pravi glas, ili preciznije – prave glasove.

- Ja sam se sa svojim izlaskom na scenu '64. paralelno i oženio Majom Perfiljevom, koja je bila tekstopisac. Bio je to jedan boemski brak; ona je pisala stihove za moje pjesme - reći će u spomenutom intervjuu za Nacional.
Hrvoje u tandemu s (...) Majom Perfiljevom sve više postaje svjestan potrebe 'da te publika prihvati, da joj se svidiš, na koju nitko nije imun', otkrit će Heg, kako ga najčešće oslovljavaju prijatelji i suradnici iz svijeta glazbe, Draženu Vrdoljaku u bilješci za "45 godina" - "Bokeljska noć" najavljuje seriju uspješnica iz prve polovice 70-ih čija postojanost, u retrospektivi, promovira Hegedušića i Perfiljevu u zakašnjeli hrvatski odgovor na autorsko-supružničku kombinaciju Goffin-King iz razdoblja američkog Brill Building Popa - zaključit će Dražen. (Hm, kao još jedno Hegovo 'kašnjenje'? Ipak, vjerojatnije, primjetio bih, kao nastavak tradicije uspješnih hrvatskih zabavnoglazbenih tandema Kuntarić-Chudoba i Vandekar-Ruben.)

-- Njihove pjesme, za razliku od samozatajnosti šansone, postaju hranom juke boxa: "Gazi, dragi, srce moje", "Samo ljubav zna" (Gabi Novak), "Da sam ja netko", "Sanjam" (Indexi), "Moje ludo srce" (Mirko Cetinski), "Miruj, miruj srce", "Otkad si tuđa žena" (Dalibor Brun). U

nastavku 70-ih, među izvođačima što su ih usrećile skladbe Hrvoja Hegedušića nalaze se Ksenija Erker, Kićo Slabinac, Novi fosili...", - napisao je Vrdoljak. Da, bilo ih je: "Povedi me večeras", "Jedno toplo ljeto" (Ksenija Erker),„"Plovi mala barka", "Kuca srce moje" (Novi fosili), "Nek se toči staro vino" (Kićo Slabinac)... Ali, tu je i "Elegija" za ad hoc trio Buco, Srđan i Hrvoje, kojoj je u Opatiji 1973. za jedan glas (i to "zaslugom" žirija RTV Zagreb) izmakla Pjesma Eurovizije (otišla je Montenova "Gori vatra" sa Zdravkom Čolićem), ili „"Tvoja je mati legla da spava" koju su 1972. odbačenu od splitskog festivalskog žirija (trebao ju je izvesti "narodnjak" Hašim Kučuk Hoki) snimili i

Hoki i Hrvoje, a potom kao naslovnu svom albumu iz 1989. Milo Hrnić i, na koncu, 2012. za povratnički CD, Vlado Kalember i Srebrna krila. Između ostalog, napisao je, po mom mišljenju, i jednu od najljepših zvučnih razglednica svoga Zagreba, naglašeno emotivnu

posvetu "To je Zagreb moj", skladbu u kojoj je znao odgovoriti i zovu pjesnika u sebi, što je inače činio tek ponekad.

Kroz to vrijeme nastavio je kako sam jednom već napisao "opuštena tonusa pjevati o zagrebačkim predgrađima, kafićima i nedjeljnim poslijepodnevima (poglavito nadahnut stihovima Drage Britvića), vodeći alternativni život ton-majstora i producenta". Ili je pak

ispravnije zaključiti da je sudeći po intezitetu poslova u redovnom radnom odnosu zaposlenika tadašnjeg Radio Zagreba (gdje je sve češće mijenjao, zajedno s Mladenom Škalecom, veterane Srećka Orlića i Radana Bosnera) i progresiji diskografskih angažmana na

polju tehničkih i producentskih rola 70-ih i 80-ih, njegova sve rijeđa uloga autora- pjevača zapravo bila na tragu opuštanja i bijega od pritiska što ga je nosio nesiguran status hit makera. Ali slika Hrvoja Hegedušića, znatiželjnog pozitivca, nemirnog nerva; nerva radišnog

kreativca ("mnogo je radio i često ga nije bilo doma", reći će kći Hana), ogleda se u nevjerojatnom nasljeđu tisuća snimaka u kojima je sudjelovao kao ton-majstor, producent, aranžer, studijski glazbenik i vokalist; istinski "transformer" (kako bi ga nazvao Lou Reed), koji nam poput autentična opsjenara vješto stvara iluziju o preobrazbi nečeg običnog u nešto posebno. Kako li se ta dimenzija, prerasla u pravu legendu, slaže s uvriježenim imidžem ležernog i zajebantskog muzičara s dva braka - drugi naravno s Ksenijom Erker - i nekoliko

paralelnih životnih linija? Reći će, otkrivajući svoju humornu stranu, da je veliku ljubav Kseniju Erker, s kojom je proživio dug i stabilan brak, upravo i upoznao na Radio Zagrebu gdje je bio tonmajstor, a ona je došla u studio pjevati za dječju radiodramu "Crvenkapica".

Zato se uvijek šalila, otkrit će novinarki Nacionala, da je došla pjevati Crvnenkapicu, a da je preko stakla upoznala svog vuka.

Tako će, razapet između svojevremene misije pop prosvjetitelja i izazovne pozicije lovca na festivalske nagrade, Hrvoje Hegdušić tijekom 80-ih reinkarnirati u studijskog maga najviših profesionalnih dometa. Takvim će ga danas najčešće pamtiti naraštaji koji su

svjedočili tom desetljeću klimaksa popularne glazbe na ovim prostorima: hvaljenom usponu mainstream rocka, hipsterskoj vladavini novoga vala i, s euvrovizijskom pobjedom, konačnoj
potvrdi najviših dometa domaće pop glazbe. Hrvoje je bio koproducent i tonmajstor na nekim od ponajboljih albuma Parnoga valjka ("Koncert", "Glavnom ulicom", 1982., 1983.); kao koproducent i tonac zaključio je karijeru Haustora albumom "Tajni grad", 1988., ali kao ton-majstor zajedno sa Škalecom snimao je "Film u Kulušiću", "Bijelo dugme – 5. april '81"; u kultnoj Režiji 4 Radio Zagreba, ton-majstor je "mini albuma" VIS –a Idoli, prvih albuma Haustora, Patrole (sve u prevratničkoj 1981.), a popisati izvođače zabavne glazbe s kojima je radio potpuno je besmisleno; nitko važan nije barem jednom u tonskoj režiji za pultom preko puta gledao najzaposlenijeg ton- majstora te dekade. Godina 1991. zatiče ga ponovno angažiranog kao autora i pjevača. Njegov "Vukovar" (za kojeg je napisao i stihove) ulazi u red najzapaženijih domoljubnih i antiratnih pjesama iz doba Domovinskog rata, a "Moja domovina", priča o 150 pjevača i glazbenika, "konačan lajtmotiv prve godine ratnog vrtloga i priznanja izborenog za Hrvatsku stvar", nije mogla proći bez Hegova pilotiranja za moćnim pultom u velikom studiju Hrvatskog radija na Krešimircu.

U mirovinu odlazi 1995., ali radni adrenalin ne popušta ni tijekom 2000-ih, o čemu govore Porini osvojeni za tonmajstorski rad, ovaj put na terenu klasične glazbe (Martina Filjak 1998., Maksim Mrvica 2002., Željko Brkanovića 2003. te Porin za produkciju obiteljskog projekta "Božić u obitelji" 2002.)

Osim toga, Hegedušić je tijekom proteklih desetak godina bio više puta direktor Zagreb-festa (najprije 2000. te u kontinuitetu od 2005. do 2012.), jedan je od utemeljitelja Chansonfesta (1998.), a bio je i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja (2008. - 2012.) te

član savjeta HRT-a. Hrvoje iz, reklo bi se, javnosti udomaćenog braka sa Ksenijom Erker, ima dvije kćeri, glumice i pjevačice Hanu i Martinu te je djed četvero unučadi. Sada živi u Selcu. I more je u venama! Još uvijek sklada, producira i nastupa. Ponovno je zaljubljen. Zar ste ijednog trenutka posumnjali u to?

Stoga se pitamo, nije li taj vječni mladić hrvatske popularne glazbe sa "životnim Porinom" ovaj put zapravo uranio! Nitko nije savršen!, podučava nas završna replika davnog slavnog filma.

Siniša Škarica

Porin za životno djelo: Davorin Kempf

"Svaki napor skladatelja da dođe do rješenja, to jest do forme – jer djelo se kroz formu i ostvaruje – zapravo je njegov napor da uskladi organizaciju zvuka u vremenskom protoku sa svojom vizijom. U moju glazbenu poetiku "ukomponirana" je i težnja za ljepotom. Ljepota, dakako, ima više lica i nije ju moguće jednoznačno odrediti, ali bez njenog ozračja glazba mi je kao umjetnost nezamisliva."

Umjetnički je to credo jednog od doajena suvremenog hrvatskog skladateljskog izričaja, Davorina Kempfa, na osnovu kojega je nastalo sedamdesetak solističkih, komornih, koncertantnih i orkestralnih djela, od Introdukcije, passacaglie i fuge za orgulje i gudače iz 1969. do pet pjesama na tekstove iz zbirke "Ex Ponto" Ive Andrića, povezanih u ciklus pod naslovom "Svjetlo", praizvedenih 2015. godine. Potonje je kritika s pravom odmah proglasila remek djelom.

Rođen u Virju 1947. godine Davorin Kempf je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao glasovir 1971. kod Stjepana Radića, dirigiranje kod Igora Gjadrova 1972. te kompoziciju 1973. kod Stjepana Šuleka. Skladateljske obzore širio je na usavršavanjima u Njemačkoj kod Milka Kelemena, Erharda Karkoschke, Mauricija Kagela, Joachima Blumea, te Hans – Ulrich Humperta, i SAD-u kod Donalda Martina Jennija i Kennetha Gabura, gdje je 1990. završio i magistarski studij iz kompozicije. Otad počinje pokazivati osobito zanimanje za pitanja simetrije u glazbi, što je bila i tema njegove doktorske disertacije, obranjene kod Albrechta Riethmüllera u Berlinu 2006. Od 1972. godine zaposlen je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1995. redovni profesor. Uz to je od 1996. do 2004. godine bio umjetnički ravnatelj Požeških orguljaških večeri, a od 2012. do 2014. bio je, prvi u povijesti, rezidencijalni skladatelj Zagrebačke filharmonije. Za svoj je skladateljski rad nagrađen i brojnim nagradama. Glazbeni izričaj Davorina Kempfa se temelji na sintezi tradicionalnih i suvremenih skladateljskih tehnika i postupaka, što je ponajprije razvidno u nerijetkom povezivanju elektroakustične i instrumentalne zvukovnosti, primjerice u skladbi Spectrum, što ju je još 1984. godine Kempf napisao za veliki orkestar i elektroniku. 1980-ih je godina pokazivao i sporadično zanimanje za folklorni idiom, rabeći ga dakako na svoj izrazito osoban i zato vrlo prepoznatljiv

način. Zasnovane na intenzivnom intelektualnom promišljanju s jedne strane, te neporecivo snažnoj i sofisticiranoj glazbenoj senzibilnosti s druge, Kempfove su skladbe izvođene na koncertima i glazbenim festivalima u Hrvatskoj, brojnim europskim zemljama, te u SAD-u, Kanadi i Japanu.

Među njima osobitu je popularnost i nedvojbeni status antologijske skladbe stekao Zvukolik za glasovir iz 1988. godine. Naposljetku, osim skladbama Davorin Kempf je dosad obogatio hrvatski glazbeni i uopće kulturološki prostor nizom glazbeno- spisateljskih priloga, od znanstvenih do publicističkih. Kako je

razvidno, Kempfov stvaralački nerv se ne umara i možemo samo poželjeti da tako i nastavi.

Sanja Majer-Bobetko

Tagovi: Hrvoje Hegedušić, Davorin Kempf, Porin za životno djelo, Arsen Dedić, Siniša Škarica, Alfi Kabiljo
PROČITAJ I OVO
Uzlet Snowflakea: Tehnološke dionice čine se iznimno precijenjenima
VALUACIJE
Uzlet Snowflakea: Tehnološke dionice čine se iznimno precijenjenima
ANALIZA - Tehnološka kompanija Snowlake u utorak je u javnoj prodaji postavila cijenu na 120 dolara, znatno iznad očekivanog raspona od 100-110.
Oštar pad prodaje pršuta, a to nije jedini problem
PRŠUTARI
Oštar pad prodaje pršuta, a to nije jedini problem
ZAGREB - Svadbe, krizme, pričesti, krštenja, sajmovi, sprovodi, turizam..., domaći se pršutari uglavnom oslanjaju na takve oblike prodaje. A kako su ove godine izostali ili je na njima puno manje ljudi, prodaja je nekima pala 30, a nekima i 80 posto.
Svjetska tržišta: Wall Street pao treći tjedan zaredom, pale i europske burze
TRŽIŠTE KAPITALA
Svjetska tržišta: Wall Street pao treći tjedan zaredom, pale i europske burze
NEW YORK - Na Wall Streetu su burzovni indeksi pali i prošloga tjedna, trećega zaredom, što je posljedica nastavka korekcije cijena dionica u tehnološkom sektoru, dok su europske burze pod pritiskom zbog pojačanog širenja koronavirusa.
Dolar oslabio prema košarici valuta nakon dva tjedna rasta
TJEDNI FOREX
Dolar oslabio prema košarici valuta nakon dva tjedna rasta
LONDON - Na svjetskim valutnim tržištima vrijednost dolara prema košarici valuta prošloga je tjedna pala, nakon dva tjedna rasta, a u fokusu ulagača bile su sjednice čelnika središnjih banaka.
Zagrebačka burza: Đuro Đaković dobitnik tjedna
TJEDNI PREGLED ZSE
Zagrebačka burza: Đuro Đaković dobitnik tjedna
ZAGREB - Tjedan na Zagrebačkoj burzi donio je smanjenu aktivnost investitora i minimalne promjene najvažnijih indeksa.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE