Je li uvođenje eura bio dobar potez?

U dvanaest država Europske unije je doček 2002. bio nešto posve izuzetno: nacionalne valute Njemačke, Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala i Španjolske su prestale postojati, a od 2. siječnja došle su novčanice i kovanice eura.

Doduše nije točno da je euro tek tada "došao": on je već tri godine bio obračunska jedinica za platni promet s tim zemljama, ali tek tada se doista našao u novčanicima i na ceduljicama sa cijenama u trgovinama.

Zajednički novac je jedan od ciljeva Europske unije kako bi spona među članicama postala još snažnija, ali dolazak novčanica je ipak bio golem korak - zapravo u nepoznato. Jer nitko nije mogao točno znati što će on značiti i kako će se on dokazati.

Još prije uvođenja su se čula mnoga nagađanjakoja smo saželi u pet najvećih pitanja - i pogledali što se od predviđanja ostvarilo u proteklih 20 godina.

1. Euro će postati novac i za čitav svijet

Odgovor: Točno, ali...

Globalna obračunska jedinica je novac kojim se u velikoj mjeri trguje i izvan područja gdje je on službena valuta. Glavna takva valuta je u dobrom dijelu 20. stoljeća bio američki dolar, ali još 1997. je Fred Bergsten, tada direktor Petersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju (PIIE), tvrdio kako će euro "u najmanju ruku postati druga po važnosti valuta na čitavom svijetu" i time okončati dominaciju dolara.

To se pokazalo točnim, jer ako se pogleda međunarodna trgovina, jedva da se koja druga "solidna" valuta - od švicarskog franka, britanske funte ili japanskog jena može usporediti s dominacijom dolara i eura. Njega rado druge države uzimaju i kao deviznu pričuvu: po podacima MMF-a u drugom kvartalu 2021. je 59,2% deviznih pričuva svih zemalja svijeta bilo u dolarima, a odmah slijedi euro s 20,5%.

Sad dolazi taj "ali": nije bilo malo onih koji su mislili da euro može i više od toga, ali još uvijek se gotovo sve sirovine - uključujući i naftu, na svjetskom tržištu obračunavaju u dolarima. Tu se ništa nije promijenilo i nema znakova da hoće - makar je očito da se euro u međunarodnom platnom prometu zapravo već izjednačio s dolarom. Po statistikama mreže SWIFT - to je onaj broj kad šaljete neku doznaku u inozemstvo -ovog je listopada u svjetskom novčanom prometu 39,1 volumena činio dolar, a 38,1% je bio euro. Ponekad zna biti obrnuto.

2. Veoma skoro će sve članice Europske unije, čak i Velika Britanija uvesti euro

Odgovor: Netočno, ali...

Britanska funta jest također bila - i ostala jedna od nacionalnih valuta kojom se prometuje i u inozemstvu. S obzirom da Velika Britanija više nije članica Unije, o uvođenju eura nema smisla ni razmišljati. U Velikoj Britaniji se o tome svojedobno trebalo odlučiti na referendumu, ali do njega nikad nije došlo.

Na primjer u Švedskoj jest održan referendum - i građani su odbili euro. Odbijen je i u Danskoj, makar je njena kruna zapravo fiksno vezana za euro. Uvođenje eura stoji i u sporazumu o pristupu Uniji, ali čitav niz članica - na primjer Poljska - ni ne razmišljaju ozbiljno o uvođenju eura.

Ovaj "ali" se odnosi na članice kojima se euro više isplati prije svega zato jer najveći dio svog izvoza plasiraju u zonu eura ili su gospodarskom suradnjom bitno povezane s tvrtkama iz te zone - kao što su na primjer Slovačka ili Malta.

Mnogi se još odlično sjećaju toliko drage Clare Schumann i njenih drugarica i drugova na novčanicama njemačke marke, ali i marka nije bila tako "čvrsta" kako se sad vjeruje.

3. Euro nikad neće biti "čvrst" kao što je marka

Odgovor: Netočno već i stoga jer...

...ti koji tako misle rado zaboravljaju da je njemačka marka prolazila i kroz žestoke deprecijacije. Tako je bilo u gospodarskoj krizi u sedamdesetima prošlog stoljeća, a stopa poskupljenja je u Njemačkoj eksplodirala i u godinama nakon ujedinjenja. U usporedbi s tim, stopa inflacije u zoni eura je praktično svo to vrijeme bila minimalna. U ovim danima nakon korone doduše i vrijednost eura pada - ali hoće li to potrajati i što će to značiti, sa sigurnošću ćemo znati reći tek za desetak godina...

4. Za (siromašnije) zemlje juga će biti problem odreći se vlastitog novca

Odgovor: Točno

Jedna Grčka, ali i Portugal ili Španjolska su se doslovce pod svaku cijenu (uključujući i "kreativnim" pisanjem bilanci državnog proračuna) gurale kako bi odmah prihvatile zajedničku valutu, vjerujući kako će to biti "raketa" koja će ih odmah lansirati u blagostanje Njemačke ili drugih zemalja sjevera.

To se nije dogodilo: BDP čitave zone eura je od 2002. narastao za oko 50% - usporedbe radi, BDP SAD-a se u tom razdoblju udvostručio, a najslabiji rast su prolazile baš te zemlje juga. Dapače: gospodarstvo Grčke u sva ta dva desetljeća praktično uopće nije naraslo već i zbog nevolja s njenim dugovima.

Zemlje poput primjerice Poljske imaju dobrih razloga za oprez prema euru: deprecijacijom svoje nacionalne valute uvijek mogu regulirati vanjskotrgovinsku razmjenu. Da je grčka drahma "pala", njena roba bi postala jeftinija, a njeni hoteli povoljniji za turiste. Ali kad nisu samo dugovi, nego je i čitavi državni proračun u "čvrstom" euru, tu ostaju samo drakonske mjere štednje.

Zapravo, to je "pogodilo" i jednu Njemačku: da je ostala marka, njenim gospodarskim rastom i snagom bi njena roba postala skuplja na svjetskom tržištu jer bi marka bila "skuplja". S druge strane, Nijemci bi sad bili imućniji..,

5. Sad će Nijemci jamčiti za dugove siromašnih u Europi

Odgovor: Točno, ali...

Najprije o dugovima: teoretski su se sve zemlje koje su prihvatile euro obvezale na potpuno iste okvire svoje fiskalne stabilnosti. Državni deficit ne smije biti veći od 3%, državni dugovi (i tu je tek proziran "trik" državne dugove prebaciti u dug javnih poduzeća) ne smiju prelaziti 60% godišnjeg BDP-a, njena nacionalna valuta i prije nije smjela dosezati 2% inflacije.

Realnost jest da praktično nijedna zemlja zone eura nije u tim granicama, a sad u mjerama saniranja pandemije su ti dugovi tek odletjeli nebu pod oblake. Sad se još tek raspravlja i razmišlja o vrijednosnici kojom bi se zadužila čitava zona eura ("eurobonds") što bi značilo da čitav EU - dakle i Nijemci - stoje iza tog posuđenog novca.

No (pre)zadužene članice jesu u proteklim godinama primile stotine milijardi eura kredita i jamstava, ali ništa od toga nije bilo besplatno. Krediti jesu bili povoljniji nego što su ih u tom trenutku te države mogle dobiti na svjetskom tržištu novca, ali je čak i s pozajmicama Grčkoj jedna Njemačka do godine 2018. zaradila skoro tri milijarde eura. Doduše bilo je oprosta dijela dugova, ali do nekakvog "prelijevanja" dugova nikad nije došlo.

Čak i kad ne bi bila u stanju otplaćivati svoje dugove "bogatim" Europljanima, tu su onda drugi mehanizmi koji bi bili aktivirani. No sve je to sažetak što se zbivalo u proteklih 20 godina. A što će se dogoditi s gigantskim programom europske potpore u sanaciji mjera protiv pandemije i kako će to izgledati u budućnosti - to su sad nove prognoze i strahovanja o kojima ćemo pisati povodom neke sljedeće obljetnice.