GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Joža Vlahović, novinar kakvih više nema

Joža Vlahović, novinar kakvih više nema
DESET GODINA OD SMRTI
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 19.12.2014 / 14:19
Autor: Marin Vlahović
KOLUMNA - U vrijeme kada se protiv drugova na vlasti nije smjelo ništa ni reći a kamoli napisati uspijevao je objavljivati kolumne ubojite društvene kritike i svi su se pitali kako je to moguće

U subotu 20. prosinca navršava se deset godina od smrti Jože Vlahovića, jednog od najvećih novinara bivše države Jugoslavije i doajena hrvatskog novinarstva.

Čini se da niti u medijima, pa ni u Hrvatskom novinarskom društvu nisu smatrali potrebnim obilježiti tu godišnjicu te s vremenskim odmakom podsjetiti na to što je Joža Vlahović značio za hrvatsko novinarstvo i koliko je ono izgubilo njegovim odlaskom. U obitelji smo razmišljali o tome da kontaktiramo neke danas poznate novinare koje je Joža otkrio, da ne kažem, izmislio, i zamolimo ih da oni nešto napišu o njemu, ali smo od te ideje brzo odustali. Znamo kakvi su ljudi, pogotovo pisci i novinari. Nerijetko kad pišu o drugom, pišu zapravo o sebi i s vremenom vlastite uloge preuveličavaju, a tuđe umanjuju. Sama činjenica da Joža Vlahović više nije živ, taj bi im posao učinila još lakšim.
Ipak, s obzirom na sve ono što je kroz više od pedeset godina novinarske karijere Joža Vlahović pridonio smatrali smo da moramo nešto o tome napisati, ne zbog obitelji i onih prijatelja koji vrlo dobro znaju tko je Joža Vlahović, već zbog onih koji ne znaju, ali i onih koje bi na njega trebalo podsjetiti.

Joža Vlahović rođen je 1930. u siromašnoj radničkoj obitelji u Zagrebu. Odrastao je u zagrebačkom naselju Trnje, a otac Josip i majka Sofija, oboje su u grad došli iz Hrvatskog Zagorja, majka iz Gornje Konjščine a otac ih Mihovljana gdje je i danas sva sila tih Vlahovića zagorske vlahovićevske loze. Kao dječak svjedočio je drugom svjetskom ratu, premlad da u njemu sudjeluje kao što je bio prestar da sudjeluje u Domovinskom ratu pedeset godina kasnije kako je napisao u knjižici ratnih priča iz devedesetih pod znakovitim naslovom „Onaj rat je bio bolji“.

U ratu devedesetih je ipak sudjelovao kao ratni reporter čije je u novinama objavljene ratne priče nakon dvadeset godina objavila Matica Hrvatska Vinkovci i promovirala na dvadesetu godišnjicu pada Vukovara. U Drugom svjetskom sudjelovao je kao klinac koji se zagorskim cugom prebacivao do bake kako bi gladnoj obitelji u Zagreb dovukao nešto hrane, prije svega graha i možda pokoji špek.

Kao dijete je doživio da je njegov otac jednog dana ušao u kuću i zavitlao torbom niz hodnik uz povik „Imamo Hrvatsku!“ o čemu je Joža kasnije godinama pričao sa sjetom i svojim znakovitim povijesnim odmakom u kojem je bilo razumijevanja za ljude: Što je stari tada mogao znati! Iako klinac, uspio je s još nekoliko fakina na kraju rata drpiti radio stanicu koju su onda, kako je bio i red, predali partizanima sa stanovitim osjećajem nepravde jer ovi im nisu dovoljno dali na važnosti.

Jožin otac koji je tijekom ratnih godina teško stradao u željezničkoj nesreći kad je vlak naletio na minu, a bio je i slabog zdravlja, prerano je preminuo pa je Joža kao mladić od osamnaest godina postao hranitelj obitelji, majke i dvanaest godina mlađeg brata. Uz pisanje, posjedovao je i izniman likovni talent. Tako je istodobno slikao i pisao, ali i radio sve druge poslove. S petnaest godina, napisao je scenarij za kazališnu predstavu koja se izvodila u Zagrebu. Kasnije je upisao fakultet, ali ga nikada nije završio jer je morao raditi. Joža je bio ono što se kaže, self-educated. Na svom obrazovanju radio je čitav život, neprestano čitajući. Malo je spavao, jer je smatrao da je spavanje gubitak vremena koje se može pametnije iskoristiti. Imao je težak život koji se pretvorio u dugotrajnu borbu, bez ikakvog predaha.

Nemoguće je u jednom tekstu nabrojiti i opisati makar i dio godina Jožine novinarske karijere ali ću ipak navesti neke od važnijih događaja. Na početku na Radio Rijeci pedesetih godina prošlog stoljeća napisao je jednu predivnu i tužnu knjigu „Kontesa s tuđim očima“, priču o ženi koja polako ali sigurno gubi vid. Godine 1971. u svojoj kolumni „Pisma iz Beograda“ kao reakciju na sječu hrvatskih kadrova poslije Hrvatskog proljeća objavio je jedan značajan tekst završivši ga parafrazom zagorske poslovice u stilu „Je gospon, kaj bi se bunili, tak i tak bumo zgubili“ koja je bila izravna aluzija na zbivanja u Hrvatskoj i stršala kao i mnogi njegovi tadašnji tekstovi kao nešto potpuno neshvatljivo u moru jednoumlja.

Danas kada svatko u medijima, na ovaj ili onaj način, može napisati što mu je volja, to se ne čini kao velika stvar, ali u to vrijeme, to je izazivalo nevjericu. Bilo je uobičajeno misliti da iza nekog hrabrog novinara mora stajati netko moćan. Tko je stajao iza Jože? On sam. Mi smo to znali i strepili za njega.

U karijeri je zbog takvih iskoraka i upornog svrdlanja kroz svoje humorne kolumne nekoliko puta završio „na ledu“. To je značilo da ne smije pisati. Nitko mu nikada nije rekao da je na ledu, fraza koja se upotrebljavala bio je savjet: „Nemoj se umarati, igraj šah!“ I tako je Joža dolazio u redakciju „Vjesnika“ gdje je bio novinar i urednik i igrao šah, u čemu je također bio majstor. Svojedobno je pobijedio i prvakinju Jugoslavije u šahu, kao i izvjestan broj majstora i velemajstora.

Kad se Karlo Štajner vratio iz zarobljeništva u SSSR-u, Joža Vlahović je objavljivao feljtone o njegovom iskustvu u tada uglednom tjedniku NIN koji je izlazio u Beogradu a oni su kasnije korišteni i u knjizi „7000 dana u Sibiru“. Zbog tih feljtona u jednom su trenutku odnosi između Jugoslavije i SSSR-a dodatno zahladnjeli a sam Brežnjev je zbog Jožinog pisanja protestirao kod Tita. Kao ghost writer, Joža je mjesecima radio sa Štajnerom na „7000 dana u Sibiru“. I sam naslov je njegov, što danas rijetki znaju. Iako je Štajner kasnije preuzeo sve zasluge za uspjeh knjige, moj otac Joža Vlahović mu to nikada nije javno zamjerao, jer je uvijek imao na umu, kako je Karlo Štajner proveo punih dvadeset godina u sibirskim logorima, pa je smatrao, da se takvom čovjeku, nakon tolike muke i patnje, ne može više ništa zamjeriti.

Svoju misiju raskrinkavanja staljinizma, a to je za njega zaista bila misija i bio je jedan od rijektih eksperata za sovjetski komunizam, nastavio je i s Juliusom Baranovskim, još jednim sibirskim uznikom te je napisao knjigu „Sibirski led u srcu“. Kad znamo da je Staljin u čistkama pogubio čak više ljudi no što ih je pobio Hitler u koncentracijskim logorima ne čudi Jožina upornost u raskrinkavanju monstruoznosti autoriranih režima što domaćoj nomenkaluturi nije bilo po volji.

U suvisloj biografiji kakvih je bilo i nakon njegove smrti može se vidjeti da je proveo više od pola stoljeća kao novinar-reporter i najviše politički komentator i kolumnist i da je imao osebujan i jedinstven stil političke satire kojim je uspijevao nadmudriti krutu cenzuru u medijima i kroz ironiju i humor servirati gole istine jednopartijske države. Bila je to oštra društvena kritika servirana kao doskočica, ali jasna i ubojita. Iz tjedana u tjedan je pomicao granice i tako bi rastao dok se ne bi u svojoj kolumni naprosto institucionalizirao. Njegovi tekstovi su urednicima bili po sistemu „uzmi ili ostavi“. Nije bilo živog urednika koji bi se usudio Joži Vlahoviću prčkati po tekstu, bilo što promijeniti. Moralo je biti objavljeno do zareza kako je on napisao. Jedino je on u novinarstvu i redakciji Vjesnika uspio izboriti takav status. Ljudi koji su tada poznavali društvene prilike ni danas ne ne mogu vjerovati da su ti tekstovi zaista i tiskani. Kako mu je to uspijevalo?

Mnogi su se to tada pitali. Opstati u novinama značilo je ne dirati u osinja gnijezda. A Joža je iz tjedna u tjedan razbucavao ta gnijezda. Onda bi ga nakon tri-četiri godine oni suspendirali, onda bi igrao šah, pa ponovno iz početka, polako, tekst po tekst, dok ne bi opet izborio svoju slobodu da piše i objavljuje jetku društvenu kritiku.

Početkom osamdesetih Joža je osnovao tjednik Danas i bio njegov prvi glavni urednik. Taj se tjednik i danas smatra vrhuncem hrvatskog, pa i jugoslavenskog novinarstva. Dao je priliku mladim novinarima poput Jelene Lovrić, Gojka Marinkovića, Mladena Maloče i branio ih od partijskog progona. Tako je došao na crnu listu Saveza komunista i dobio epitete „kontrarevolucionarnog gnijezda“ koje pripada „ropotarnici povijesti“ što su mediji zdušno prenosili. Slijedila je sječa glava. Jožina je glava bila porva na odstrelu, ali je prije toga na stol stavljen prijedlog da očisti svoju redakciju od nekolicine mladih novinara kako bi zauzvrat ostao glavni urednik. Odbio je s gnušanjem i dao ostavku te nekoliko godina proveo „na ledu“. Vratio se polovinom osamdesetih s kolumnama „Okorjelog kroničara“ koje su izdane i u istoimenoj knjizi.

Početkom devedesetih, kada je Franjo Tuđman okupljao sve „zdrave“ hrvatske snage ljevice i desnice zahvalio se na ponudi da ponovno pokrene list „Danas“ uz uvjet da u njemu bude 30% kritike, ma što to značilo. Umjesto toga kao ratni reporter obišao je bojišta Slavonije i Like u studenom i prosincu 1991. i objavio seriju reportaža pod naslovom „Onaj rat je bio bolji“ u kojima je iz ugla ljudske priče prenosio sliku rata nametnutog Hrvatskoj. Jednom prilikom, dok je trajao minobacački napad agresora, kad su se i neki naši mladi vojnici malo prepali, prošetao se kratko nasred ulice, kako bi im pokazao da se ne treba bojati. Kasnije nam je priznao da ga je bilo strah, ali da im je htio malo podići moral. Bio je sigurno najstariji novinar na bojištu i svakako najugledniji i branitelji su osjećali u njegovoj blizini bolje razumjeli i svoju povijesnu ulogu.

Joža Vlahović je bio hrabar i borben čovjek i nije se nikome klanjao. Balansirao je između uloge disidenta i uglednika. Za jedne je bio komunist, za druge nacionalist, a zapravo nije bio ni jedno od toga, odnosno, bio je daleko iznad tih kategorija.

Na posljednjem Kongresu Saveza Komunista Jugoslavije, upravo on je odigrao ključnu ulogu u odluci da hrvatska delegacija napusti kongres, nakon što su to Slovenci već učinili, a ne plašljivi Ivica Račan iako je to u kasnijim uspomenama Račan sebi pripisivao u zaslugu.
Mnogo toga se može i treba napisati o životu Jože Vlahovića, ali još više od njegove karijere i djela, o njemu kao čovjeku, govore njegove posljednje godine kada se neizlječivo razbolio od najtežeg oblika karcinoma, raka pancreasa. Karcinom je danas postigao visoku izlječivost ali ovom još nisu doskočili. Čak i kad je bio svjestan da je kraj blizu, niikada se nije žalio, niti kukao, već se čak šalio i rugao vlastitoj bolesti.

Na jednoj večeri u novinarskom društvu povodom godišnjice Danasa, zamoljen da održi govor, rekao je okupljenim kolegama otprilike ovo: „Eto vidite kakva su vremena došla, i mladi ljudi obolijevaju od raka. Ali zašto ja? Ja nisam mlad!“ Svi su, naravno, prasnuli u smijeh. Eh, Joža!

Nije imao problem s rakom. Točnije bi bilo reći da je rak imao problem s njime. Oborio je rekorde u preživljavanju nakon najteže operacije u abdominalnoj kirurgiji, takozvanog Wipplea i uživao još tri godine u Zagorju pletući ograde od šiblja, izrađujući namještaj (ipak je to Josip, zidajući veliki roštilj ili sastavljajući ogroman vrtni stol od debelih drvenih daski skoro bez čavala i sa svojom susjedima Zagorcima potpuno nejasnom konstrukcijom zbog koje su mu priznali veliku pamet iako više nije trusio gemište već samo koju bevandu. Borio se do samog kraja, brineći više o svima nama, nego o sebi samome. Često je znao je reći: „Nitko nije sretan, dok ne umre sretan.“

Zapamtili smo to jer je zaista istina.

Ako želim biti iskren prema sebi moram priznati da nisam siguran da je umro sretan, ali s obzirom na to koliko svog oca poznajem, znam da se smrti nije bojao, i da se s njom, prije no što je nastupila, hrabro pomirio. S druge strane, mi kao obitelj smo sretni što smo ga imali, te ga i dalje nosimo u našim srcima i sjećanjima. On je jednostavno ostavio toliko jak dojam na nas, ali i na svakog tko ga je dobro poznavao, da se tu i ne može govoriti o smrti kao nečem trajnom. Često kad raspravljamo o nekim situacijama pomislimo što bi on rekao ili učinio i držimo se toga. Bio je toliko jaka ličnost da je i od drugih mogao stvoriti jake ličnosti.

Hrvatsko novinarstvo imalo je sreću što je imalo Jožu Vlahovića. Pitanje je samo, je li ga zaslužilo?

Tagovi: Joža Vlahović, Vjednik, Marin Vlahović, Savez komunista Hrvatske, Ivica Račan, Franjo Tuđman, tjednik Danas, Gojko Marinković, Hrvatsko novinarsko društvo
PROČITAJ I OVO
Zagrebačka burza: Valamar u fokusu, CROBEX blizu 2.000 bodova
CLOSING BELL ZSE
Zagrebačka burza: Valamar u fokusu, CROBEX blizu 2.000 bodova
ZAGREB - Na Zagrebačkoj burzi u srijedu su indeksi ojačali oko jedan posto, ostvarivši dobitke drugi dan zaredom, a pritom je u fokusu investitora bila dionica Valamar Rivijere.
HNB intervenirao na deviznom tržištu otkupom 120 milijuna eura
INTERVENCIJA
HNB intervenirao na deviznom tržištu otkupom 120 milijuna eura
ZAGREB - Hrvatska narodna banka je intervenirala na deviznom tržištu te je u cilju očuvanja stabilnosti tečaja kune od poslovnih banaka otkupila 120 milijuna eura po prosječnom tečaju 7,497346 kuna za jedan euro, čime je u domaći financijski sustav "ubrizgala" 900 milijuna kuna.
Crna Gora računa na 80 odsto gostiju iz regiona
GOSTI
Crna Gora računa na 80 odsto gostiju iz regiona
PODGORICA - Crna Gora je spremna za predstojeću turističku sezonu i očekivanja su da će ove godine ostvariti 65 odsto prihoda iz 2019.
BiH od 2015. povećala proizvodnju maslina za tri puta
MASLINE
BiH od 2015. povećala proizvodnju maslina za tri puta
SARAJEVO - Maslinarstvo je sve interesnatnije za poljoprivrednike u Hercegovini, a što pokazuje i zvanična statistika prema kojoj je proizvodnja za pet opgdina uvećana za više od tri puta.
Azijski investitori oprezni uoči poruka Feda
TRŽIŠTE KAPITALA
Azijski investitori oprezni uoči poruka Feda
ŠANGAJ - Na azijskim se burzama u srijedu trguje oprezno jer se čekaju novi pokazatelji iz najvećih gospodarstava u regiji i poruke čelnika američke središnje banke s redovne sjednice.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE