Unatoč poremećajima na svjetskom tržištu i činjenici da EU tržište ima ogromne viškove pšenice, u Hrvatskoj ne postoji rizik od prevelikog uvoza ili nestašice pšenice ove godine. Za razliku od ostalih kultura, pšenica je jedna od rijetkih gdje Hrvatska stoji dobro, odnosno samodostatni smo i relativno konkurentni, što za posljedicu ima svake godine izvoz značajnih količina pšenice, zaključak je analize tržišta pšenice koju je izradila konzultantska tvrtka Smarter.
Sa zasijanih 136.000 hektara u jesen 2019. za sada se očekuje normalan urod od blizu 750.000 tona. S obzirom na to da su potrebe Hrvatske za pšenicom na razini od oko 400.000 tona, za očekivati je da će se razlika izvesti, kao što je to bilo i prošle godine, kada je izvezeno 360.697 tona pšenice, od ukupne proizvodnje od 770.000 tona. Hrvatska ima prosječni prinos pšenice od 5,5 t/ha (2019. godina) i time je gotovo na razini prosjeka EU zemalja.
„Hrvatski ratari su i dalje zainteresirani za sjetvu pšenice, jer ona u proteklih 10-ak godina ima jednu od najstabilnijih cijena. Nakon skoka cijene, koji se dogodio u prošloj financijskoj krizi (2009. godine), cijena pšenice u cijelom ovom periodu, na razini jednogodišnjeg uroda, nije se spuštala ispod 1,00 kn/kg, te se kretala od 1,03 kn/kg u 2016. godini, do čak 1,72 kn/kg pšenice u 2011. godini. Relativno visoka razina kao i 10-godišnja stabilnost cijena pšenice, bila je dobra osnova za izvoz. Naša je prednost, kao izvoznika, činjenica da su nam najveći tradicionalni kupci zemlje u najbližem okruženju: Italija, BiH, Austrija i Slovenija“, zaključak je stručnjaka Smartera.
Proizvodnja pšenice u Hrvatskoj ima i svoj paradoks jer iako gotovo polovicu ukupne pšenice imamo za izvoz, s druge strane smo i država koja je i relativno veliki uvoznik, posebno tzv. poboljšivača - pšenice posebne kvalitete za industriju brašna, odnosno za potrebe konditorske i pekarske industrije. Hrvatska je u 2019. godini uvezla 121.341 tona pšenice ove kategorije u vrijednosti od blizu 22 milijuna eura, i to prvenstveno iz svog okruženja – Mađarske, Austrije i Srbije, pa čak i BiH.
Hrvatska izvozi pšenicu za proizvodnju stočne hrane, a uvozi skuplju pšenicu odgovarajuće kvalitete potrebne za domaću industriju, čime ne postižemo maksimalnu moguću vrijednost poljoprivredne proizvodnje na kraju lanca vrijednosti. Iako moramo biti zadovoljni relativno stabilnom proizvodnjom, dovoljnom za vlastite potrebe, poboljšanje strukture proizvodnje, odnosno vezivanje kvalitete za potrebe mlinske, pekarske industrije kao i konditorske industrije, generiralo bi ukupno veću vrijednost za sve u lancu proizvodnje, smatraju stručnjaci Smartera.
Tada bi vjerojatno Hrvatska izbjegla i veliki uvoz brašna od 31.568 tona u 2019., za što je potrošeno blizu 10 milijuna eura. Kada bi na ovo dodali vrijednost uvoza gotovih pekarskih proizvoda, vidjelo bi se koliko prostora ima za povećanje dodane vrijednosti kada bi se domaća poljoprivreda povezala s prehrambenom industrijom.
Druga mogućnost povećanja vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u lancu upotrebe pšenice, odnosno svih žitarica, bila bi strategija povećanja hrvatske stočarske proizvodnje, koja bi omogućila da se hrvatska stočna pšenica oplemeni u proizvodnji mesa domaće proizvodnje i na taj se način podigne dodana vrijednost u poljoprivredi.
Iz analize Smartera jasno je da Covid-19 neće ugroziti potrebe Hrvatske za pšenicom, ali bi dugoročno trebalo razmišljati o promjeni hrvatske Strategije u ratarstvu, poglavito u proizvodnji žitarica. Sadašnje procjene govore da bi moralo doći do ogromnih vremenskih poremećaja, no čak i kada bi se prinos smanjio za 30 posto, imali bismo dovoljno pšenice za vlastite potrebe. Ulaganje u hranu se u svakoj krizi do sada, pokazalo kao dugoročno najstabilnije i najmanje izloženo fluktuacijama u potražnji, no Hrvatska je premala da bi na bilo koji način mogla utjecati na globalne poremećaje i može biti sretna što je bar u sektoru žitarica samodostatna.
Globalna kretanja na tržištu pšenice
Bitno veća ugroza na globalnoj razini prijeti od činjenice da će ekonomska kriza, koja slijedi zdravstvenu, smanjiti prihode stanovništva i povećati nezaposlenost, što može uzrokovati glad, uz velike zalihe pšenice. Smatramo da se ovdje radi o puno većoj ugrozi.
Poučeni iskustvom iz prethodne velike krize, gdje već samo naznaka da bi veliki proizvođači izvoznici mogli privremeno zatvoriti granice, izaziva reakciju burzi zbog mogućeg, čak i kratkoročnog poremećaja na tržištu, što onda ima za posljedicu porast cijena i poremećaje u međunarodnoj razmijeni. Ta situacija može dovesti do kratkoročnog porasta cijena, no kako je globalno tržište zbog problema u međunarodnoj logistici iskazalo pad potražnje, trenutno nije realno da dođe do većeg porasta cijena.
Naše je mišljenje da će Europa sa svojim viškovima, i najboljim logističkim položajem, biti u prednosti u međunarodnoj trgovini, u odnosu na ostale dijelove svijeta.
„Najviše potresa izazvala je odluka Rusije, Kazahstana i Uzbekistana da ograniče izvoz svojih zaliha pšenice, uvođenjem kvota, odnosno čuvanjem pšenice pravdajući to potrebama domaćeg stanovništva zbog Covida-19. Prva reakcija na ovakvu odluku, bila je procjena o mogućoj nestašici, odnosno porastu cijene pšenice. Situaciju su iskoristile zemlje EU, kojima je odličan logistički položaj omogućio izvoz viškova pšenice, uz konkurentnu cijenu, te su time supstituirale nedostatak ruskog izvoza“, pokazuje analiza.
Najviše potresa na tržištu pšenice izazvano je ogromnim skokom potražnje za brašnom u svim zemljama i to tijekom ožujka, kada su prema izvještaju Soslanda, police sa brašnom u supermarketima doslovno opustošene, što je stvorilo kratkoročni pritisak na potražnju za mlinarskim proizvodima. Već u travnju i taj poremećaj je izravnan smanjenjem potražnje do kojeg je došlo zbog stvorenih zaliha, te zbog smanjenja potražnje u HoReCa kanalu, velikim pekarama i konditorskoj industriji.
Prema podatcima USDA-a iz travnja, globalne su zalihe pšenice na povijesno maksimalnim razinama, zahvaljujući usporavanju trgovine i to ne toliko zbog ograničenja izvoza koje su uvele pojedine zemlje, koliko zbog usporavanja trgovine izazvanog transportnim i logističkim problemima. Unatoč tome, glavne zemlje uvoznice (Egipat, Indonezija) osigurale su dovoljne zalihe i buduća potražnja za pšenicom ne bi trebala doživjeti veće neravnoteže.
Prema podacima i analizi USDA-a u jesen 2019. godine globalno je zasijano preko milijun hektara pšenice više u odnosu na 2018. godinu, a procjena uroda predviđa rast proizvodnje od 4,51 posto. Najveći proizvođač pojedinačno je Kina, a slijede ju Indija, SAD i Rusija.
Ako promatramo EU kao cjelinu, onda je upravo ona prvi najveći proizvođač pšenice na svijetu, s Francuskom kao predvodnicom, s prosječnim prinosom od 5,91 t/ha (2018. godina), predvodnica je svjetske proizvodnje.
