Povrće u Hrvatskoj redovito skuplje od mesa

Sudeći po aktualnom razvoju, Hrvatska neće izaći na kraj s ciljevima vlastite Strategije poljoprivrede do 2030. godine. Stanje agrarnog i prehrambenog sektora u zemlji je sve gore, što se najlakše vidi po efektima na građane i cijenu tzv. potrošačke košarice, naročito ususret najavi daljnjeg globalnog poskupljenja hrane.

Trgovački lanci

Jedan od najkritičnijih segmenata odnosi se na povrće koje nerijetko biva skuplje od mesa, npr. svinjetine i piletine. Država je pritom zacrtala cijeve kao što su površine pod staklenicima do kraja desetljeća na tisuću hektara, ali zasad ih ne broji ni 650, pa se ta perspektiva čini iluzornom.

Poseban su problem u tom kontekstu svakako trgovci, odnosno veliki lanci koji su u poziciji da neograničeno uvoze jeftinu robu, ali i da u diskreciji usklađuju cijene te maržu. Jedne dnevne novine u Hrvatskoj objavile su tako prošli tjedan da je marža trgovaca na povrće narasla od 2020. godine s 30 na 60 posto.

No to su podaci koji se tiču samo trgovine i pasivnosti države spram nje, dok zasebnu priču predstavlja problematika vezana uz proizvodnju. „Regulator nije prisutan koliko bi morao biti, ili kao što to potenciraju druge države“, rekao nam je , tajnik Udruge hrvatskih tržnica.

„Ima puno načina za stvaranje boljih uvjeta proizvodnje“, nastavio je, „ali o tome da se ne koriste, svjedoči stalni pad domaće proizvodnje. Jednostavno, nije konkurentna uvozu. Na tržnicama se prodaje sve manje, šoping-centri su jeftiniji.“ Preskupa mehanizacija, presitne parcele, premaleni dio zemlje s navodnjavanjem, prekomplicirani propisi – samo su neke od konkretnijih nepovoljnosti za hrvatske poljoprivrednike iza kojih ne stoji nikakva nacionalna agrobanka.

Ni porezna politika im ne ide na ruku, dok je tržište u Hrvatskoj otvoreno za vanjske igrače s kudikamo boljim polaznim uvjetima.

Ernoić napominje da se podređeni položaj domaćih proizvođača može izmijeniti samo zasićenjem tržišta domaćim proizvodima, što je u postojećim okolnostima nemoguće. „Za to vrijeme, država radije daje stotine hektara za solare, nego da okrupni zemljište za npr. desetak obitelji poljoprivrednika", kže on i napominje: "Onda se čudimo što su proteini iz mesa jeftiniji od onih iz bilja."

Ernoić smatra da su cijene određenog povrća i voća nenormalne, neka su poskupila višekratno u nekoliko godina. "A najgore je što smo već ovisni o poticajima koji su postali stvar dohotka, ne razvoja“, posvjedočio je ovaj poljoprivredni ekspert.

Neometano maksimiziranje profita

Starije članice Europske unije iskoristile su poljoprivredne poticaje za razvoj, kao što nas je podsjetio Miljenko Ernoić, te imaju golemu prednost na tržištu u odnosu na Hrvatsku. Osobito je kritično, međutim, to što bi se zajednička sredstva za te poticaje unutar EU-a mogla u narednom periodu drastično rezati zbog usmjeravanja novca na naoružanje i druge sigurnosne prioritete.

S obzirom na spomenutu ovisnost, to bi vjerojatno značilo totalni krah hrvatskog agrara. Prehrambenu sigurnost Hrvatska zasigurno neće biti u stanju obraniti nikakvim oružjem, ako jednom tamo zamuknu traktori i kombajni.

Ekonomist, nekadašnji ministar gospodarstva RH, istaknuo je da kod hrvatskog prehrambenog sektora možemo govoriti o tržištu dobavljača. „Postoje i tržišta potrošača, naime, ovisno o tome što diktira cijenu, ponuda ili potražnja. A u Hrvatskoj je to izrazito na strani trgovaca, jer nema domaće proizvodnje. Tada dolazi do izražaja maksimiziranje profita. Oni višim cijenama ciljaju na npr. samo dvije trećine kupaca koji ih mogu podnijeti. Kad bi ciljali nešto više kupaca, morali bi malo smanjiti cijene, a povisiti trošak logistike i tome slično“, kaže Jurčić za DW.

Pitanje od životnog značaja

On također ističe problem neprilagođenosti Hrvatske zadanom EU-okviru, gdje zemlja u biti uopće nema pravu poljoprivrednu politiku. Ima samo administrativni aparat koji zadovoljava EU-formu, ali potonja je kreirana po prosjeku EU-agrara, a ne prema onome hrvatskom.

„Pravila diktiraju Italija, Francuska, Njemačka, Austrija, Španjolska“, kaže Jurčić, „koje su se ipak sustavno razvijale dok smo mi više desetljeća stagnirali. Cijena proizvodnje u tim zemljama je puno manja. Imaju uigrane sheme vidljivih i tzv. nevidljivih subvencija, a da ne govorim kako velikima u prilog ide i ekonomija obujma."

Ovaj profesor emeritus Ekonomskog fakulteta u Zagrebu uvjeren je da kolaps hrvatske poljoprivrede zadaje državi imperativ obimnog zahvata u fiskalnu politiku, vezano uz trgovce, potom industrijsku, za proizvođače.

„Vlada mora uvjeriti EU u naše specifičnosti. Pitanje je od životnog značaja. Potom mora zavladati većim dijelom lanca vrijednosti, da bi intervenirala kod što više njegovih 'karika' u momentu krize. Bez takvog mehanizma možete ići samo na olakšavanje krajnje cijene“, rezolutan je Jurčić.

On napominje kako mehanizama još ima dovoljno – ako država uzme politiku u svoje ruke.