Što donosi projekt digitalnog eura?

Jer današnji novac zapravo svojim najvećim dijelom i jest digitalan: čak i prije računala se nikad nije tiskao sav novac neke zemlje, nego se barem dio tek obračunavao u knjigama. Pritom se ne radi samo o trošku tiskanja novca, mnogo je veći problem čuvanja svih tih silnih novčanica i kovanica i zato nikad nije toliko novca u opticaju koliko ga zapravo "ima". Tiska se najviše dvadesetak posto novca u opticaju - a i to u prvom redu zahvaljujući nacijama kao što je Njemačka, čiji građani se nikako ne mogu odviknuti "šuškanja" papira u svojim novčanicima.

E-Euro zapravo neće biti kriptovaluta: Bitcoin i druge takve obračunske jedinice se hvale kako su "slobodne" i kako im vrijednost jedino određuje zakon ponude i potražnje. Drugim riječima, one su manje vrijedne nego školjke drevnih kultura ako ih nitko ne traži i ne uzima kao platežno sredstvo, ali ako ih svi traže, vredniji su od zlata - i to je razlog tolike oscilacije njihove vrijednosti.

Digitalni euro će također ostati "pravi" novac, dakle odraz BDP-a čitave zone eura baš kao i novčanice eura koje volimo da se nađu u našim novčanicima. Isto tako, nije predviđeno da ikad bude samo e-eura, nego će ostati postojati oba oblika novca,

Ali danas je sve više ljudi kojima uopće nije do papira: na blagajni je dovoljno tek prisloniti karticu - ili mobitel i već je sve riješeno. U čemu je onda razlika između takvog plaćanja i "digitalnog novca"? Zapravo: nikakva - ali istovremeno i golema. Zbog toga je i ovaj probni projekt ESB-a ograničen samo na dvije godine. "Nikakva" zato jer se i sada to plaćanje odvija digitalno, a "golema" jer je tu pitanje: tko zapravo upravlja tim vašim računom?

Jürgen Schaaf koji u ESB sudjeluje u ovom probnom projektu za postaju ARD objašnjava: "Vi već možete plaćati digitalno i to građani uglavnom čine s takozvanim novcem poslovnih banaka, dakle novcem koji zapravo pripada banci. Ali ako plaćate digitalnim eurom, moći ćete plaćati elektronski s nečim što je ravnopravno novcu."

Upravo taj promet novca je itekako zanimljiv - ne samo komercijalnim bankama, nego i službama plaćanja internetskih tvrtki koji tako sakupljaju dragocjene informacije o navikama potrošača. Banalno rečeno - s digitalnim eurom banke zapravo uopće nisu potrebne jer je u virtualnom svijetu potpuno svejedno gdje se nalazi i gdje se obračunava neka varijabla: to bi moglo biti i direktno u Europskoj središnjoj banci.

Ali naravno da se bankama ne dopada ideja da ih se olako preskoči, tako da se barem u prvoj fazi želi ipak ostaviti komercijalnim bankama i promet e-eurom. Njihov argument je još jedan veliki problem: onaj tko "pokriva" vaš račun na blagajni samoposluge mora dobro znati tko ste Vi i jeste li uopće sposobni platiti taj račun. Pomisao da onda Europska središnja banka raspolaže osobnim podacima svih korisnika e-eura - to je takva centralizacija podataka od kakve se zaštitnici potrošača bude obliveni hladnim znojem.

Kako dakle možda "preskočiti" banke - ako korisnik tako želi, ali ipak zadržati primjerenu dozu privatnosti? Može li se to uopće izvesti? Zapravo nije novac - u smislu obračunske vrijednosti - najveći problem digitalnog novca, nego problemi posve druge vrste.

No u svijetu digitalnog novca je sve veća gužva i tu se guraju i koncerni poput Facebooka, baš kao i kineske kompanije.

Tu Schaaf upozorava kako "moramo paziti da za pet, deset godina ne prepustimo čitavu monetarnu i fiskalnu suverenost Europe u ruke ne-europskih, bilo privatnih, bilo državnih ponuđača digitalnih rješenja".

Zato je ove srijede (14.7.) i pokrenut ovaj probni projekt mada i Schaaf upozorava kako u nekim pitanjima "još nisu donesene definitivne odluke. Ali ako tako hoćete, Europa je aktivirala motor na prvom stupnju svoje rakete."