ArcelorMittal ipak odustaje od njemačkog zelenog čelika

Čelik je okosnica njemačke industrije – ali i veliki izvor emisija stakleničkih plinova. Proizvodnja sirovog željeza i čelika u Njemačkoj uzrokuje gotovo sedam posto emisija CO₂. Kad bi čelična industrija bila klimatski neutralna, moglo bi se uštedjeti i do 55 milijuna tona ugljikova dioksida godišnje – što čini oko 30 posto svih industrijskih emisija u Njemačkoj, odnosno otprilike sedam posto ukupnih emisija CO₂ – navodi Njemačko gospodarsko udruženje za čelik.

To ne bi moralo biti tako. Jer problem nije čelik, nego način kojim se on tali - dakle ugljen, odnosno koks. Tehnološki je moguće tu koristiti vodik, ali ako bi se i vodik dobivao električnom energijom iz na primjer termoelektrana, sve to skupa ne bi imalo baš nikakvog smisla. Dakle i vodik se onda treba dobivati iz obnovljivih izvora energije.

Upravo je to bio plan čeličane ArcelorMittal. Taj je koncern u Njemačkoj planirao, uz korištenje i "zelenog" vodika proizvodnju čelika potpuno klimatski neutralno do 2050. godine. Njemačka je vlada za to obećala subvencije u visini od 1,3 milijarde eura.

"Ipak ne, hvala"

No u lipnju je došlo do zaokreta: ArcelorMittal je obustavio svoje planove za proizvodnju zelenog čelika u Bremenu i Eisenhüttenstadtu.

„Europska čelična industrija trenutačno je izložena dosad neviđenom pritisku ostati konkurentna – i to već i bez dodatnih troškova koje bi tražila dekarbonizacija", rekao je Geert Van Poelvoorde, direktor ArcelorMittala za Europu.

Trošak za čeličane nastaje prvo zbog gradnje novih postrojenja u kojima se može proizvoditi zeleni čelik. Upravo za to su bile predviđene te milijarde subvencija. No to nije jedino opterećenje: zeleni vodik je bitno skuplji od ugljena koji se dosad koristio. A onda na kraju se i takav "zeleni čelik" mora se na svjetskom tržištu natjecati s konvencionalnim čelikom koji se proizvodi znatno jeftinije.

Tu je i pitanje tržišnih uvjeta za ugljen koji jednako utječu na sve proizvođače konvencionalnog čelika, kaže Stefan Lechtenböhmer, profesor na Sveučilištu u Kasselu. Ugljen se prodaje na svjetskom tržištu – kad tamo poraste cijena, to pogađa sve proizvođače pa bi svi morali povećati cijene svojih proizvoda.

Vodik je lokalna stvar

„Ako čeličane prijeđu na vodik, ulaze na sasvim drugo tržište“, objašnjava Lechtenböhmer. „Vodik se uglavnom proizvodi lokalno, a njegov je transport danas zapravo još uvijek vrlo težak.“ Budući da je za proizvodnju zelenog vodika potrebna velika količina električne energije, odlučujuću ulogu igraju lokalne cijene struje – one određuju koliko će zeleni vodik na kraju koštati.

Osim cijene, proizvođači čelika moraju imati i dovoljno velike količine dostupnog vodika. Dio se trebao proizvoditi u Njemačkoj: prema Nacionalnoj strategiji za vodik, do 2030. trebalo bi biti instalirano deset gigavata proizvodnih kapaciteta.

No stvarnost je eonima udaljena od toga. Prema izvješću stručnog povjerenstva za praćenje energetske tranzicije, ukupna instalirana snaga elektrolizera u veljači 2024. iznosila je svega 0,066 gigavata. Cilj za 2030. gotovo da više nije dostižan, izjavio je Martin Wietschel iz Fraunhoferova instituta za sistemska i inovacijska istraživanja za Tagesschau.

Veliki planovi i još veći problemi

Količine koje se ne mogu proizvesti u Njemačkoj morat će se uvoziti. U svojoj revidiranoj strategiji za vodik iz 2023., njemačka vlada polazi od toga da će se između 50 i 70 posto predviđene potražnje za vodikom 2030. godine morati podmiriti iz uvoza. Za to su potrebni proizvodni kapaciteti u inozemstvu – ali i infrastruktura za prijevoz.

Na razini EU-a planirane su brojne infrastrukturne mjere koje bi trebale biti dovršene do 2030. Dio toga bit će postojeći plinovodi, koji će se prenamijeniti za prijenos vodika. Osim toga, planira se i izgradnja novih cjevovoda.

Ipak, dolazi i do nazadovanja. Prema medijskim izvješćima, prošle su godine neki projekti cjevovoda otkazani. Tako je, primjerice, norveška tvrtka Equinor odlučila ipak ne graditi plinovod kroz Sjeverno more do Njemačke. I izgradnja plinovoda iz Danske odgođena je za nekoliko godina.

Ni prijevoz vodika preko oceana zasad nije tehnološki zreo. Da bi se vodik mogao prevoziti brodovima, mora se ukapljiti i ohladiti na –253 stupnja. Alternativno, može se pretvoriti u amonijak i tako otpremiti. No pri tome nastaju energetski gubici od oko 50 posto, kaže Lechtenböhmer. On se poziva na više studija o prijevozu vodika iz zemalja poput Namibije, Čilea ili Australije, koje često pokazuju da visoki troškovi prijevoza poništavaju sve cjenovne prednosti koje te zemlje imaju.

Zašto je Francuska bolja?

Zbog tih prepreka, Institut za energetsku ekonomiju (EWI) pri Sveučilištu u Kölnu sumnja da će se ciljevi EU-a za 2030. moći ostvariti, s obzirom na visoke troškove i nisku razinu ulaganja i na strani ponude i na strani potražnje.

Unatoč tim problemima, ArcelorMittal se ipak ne odriče sasvim svojih planova za zeleni čelik – samo ih prebacuje u zemlje s konkurentnijim i predvidivim opskrbnim sustavom električnom energijom, navodi se u priopćenju za medije. Prvi projekt neće nastati u Njemačkoj, nego u Dunkerqueu, u Francuskoj. „Trenutačne cijene električne energije u Njemačkoj visoke su i u međunarodnoj usporedbi i u usporedbi s europskim susjedima“, žali se koncern.

No toj izjavi treba ipak i dodatak: kako Njemačka, tako i druge nacionalne vlade poput Francuske nude goleme iznose potpore za tu tehnologiju koja bi mogla biti budućnost. A ne samo nacionalne, nego treba znati "izvući" novac i iz Bruxellesa jer i EU je tu spreman duboko posegnuti u blagajnu.

Nakon povlačenja ArcelorMittala, tvrtke Thyssenkrupp i Salzgitter AG priopćile su da ipak žele nastaviti sa svojim planovima za ekološki prihvatljiv čelik. No zatražile su ubrzanje izgradnje infrastrukture i osiguranje konkurentnih cijena energije. Za razliku od ArcelorMittala, te tvrtke nemaju mogućnost prebacivanja proizvodnje u inozemstvo.

Hoćete li i kupiti takav čelik?

Država bi mogla poduprijeti proizvodnju zelenog čelika i putem svojih investicija. Mostovi, zgrade, ceste – svake se godine naručuju javni radovi u ukupnoj vrijednosti od nekoliko stotina milijardi eura. Tu bi država morala biti spremna platiti i višu cijenu za zeleni čelik, smatra Lechtenböhmer.

Dugoročno će u Europi cijene čelika rasti – bez obzira na to je li riječ o konvencionalnom ili zelenom čeliku. To je posljedica trgovanja emisijskim jedinicama. Dosad je industrija te dozvole za emisiju CO₂ uglavnom dobivala besplatno, objašnjava Lechtenböhmer. No ako se nastavi ovakva politika Europske unije u zaštiti klime, to bi se trebalo promijeniti pa će porasti i troškovi čelika proizvedenog sa ugljenom. Prema jednoj studiji Boston Consulting Groupa, konvencionalni čelik u Europi od 2030. po postojećim planovima EU više neće biti isplativ.