Antonija igra utakmicu života. Pomozimo joj da pobijedi!

Život ih nije mazio. Iskusili su progonstvo, neimaštinu, tragediju. U rodnoj kući Antonijinog tate Željka, kući njegovog odrastanja, potpuno nedužan, za vrijeme rata na svirep je način ubijen Antonijin djed. Ali pokleknuli nisu. Ponosno su nosili svoje ožiljke, uzdignute glave i smjela pogleda.

Hladnoća ju nije spriječila da, kao velika navijačica Dinama, zajedno s ocem, pohodi najveći hrvatski nogometni derbi između Dinama i Hajduka. Da je ne zna kako bolesna otišla bi na tu utakmicu. Makar se smrzla k'o ona plazma koju u bolničkim hladnjacima čuvaju za hitne intervencije. Derbi je ionako dobra prilika da se barem nakratko odmakne od KBC-a, prepoznatljivog mirisa lijekova i dezinfekcijskih sredstava, razmišljanja o leukemiji i otpaloj kosi. U tom odlasku više nije razmišljala ni o čemu što nije bilo vezano uz Dinamo i njoj najvećeg među jednakima – golmana Livakovića.

Studen se toga dana uvlačila u kosti, no Antonijina modra ljubav bila je snažnija od boli. Ipak, više nisu smjeli riskirati, pod poluvremenom vratili su se u bolnicu. Za nju je biti u Zagrebu, a ne gledati Dinamo, jednako kao i biti u Rimu, a ne vidjeti Papu. Koja je to radost uživo nazočiti utakmici i vidjeti svoj klub i svojeg idola u igri. Vrati ti se sjaj i snaga da ustraješ u borbi.

''Nema predaje!'' – njezin i moto Bad Blue Boysa. Vratila se u bolnicu odigrati svoju ''Ligu prvaka'', svoju utakmicu karijere i pobijediti u finalu. I pobijedit će. Protivnik pruža žilav otpor, no Antonija će zabiti taj pobjedonosni gol i ponosno podići pobjedonosni pehar života.

Slučajan susret i razgovor s Antonijinim ocem Željkom na neobičan je način povezao nas Rabljane (uglavnom hajdukovce) s Antonijom i Baranjom, pa smo krenuli u malu tajnu akciju uz pomoć prijatelja. Vodila nas je Antonijina ljubav prema Dinamu. U samo par poziva Bad Blue Boysi su nabavili Dinamov dres...

Antonija i njezina obitelj su iz malenog mjesta Branjin Vrh kraj Belog Manastira. Odrasla je uz dvije sestre koje su sada otišle svojim životnim putevima. Život ih nije mazio. Iskusili su progonstvo, neimaštinu, tragediju. U rodnoj kući Antonijinog tate Željka, kući njegovog odrastanja, potpuno nedužan, za vrijeme rata na svirep je način ubijen Antonijin djed. Ali pokleknuli nisu. Ponosno su nosili svoje ožiljke, uzdignute glave i smjela pogleda. Vjera da će jednom biti dobro davala im je snage da izdrže i prebrode sve nedaće.

U četrnaestoj godini Antonijinog života započinje nova borba, dijagnosticiran joj je težak oblik leukemije. Obitelj se mjesecima uspješno borila, ali suočeni s prevelikim financijskim opterećenjima, tata Željko, iako ne voli moliti za pomoć, otvorio je dušu pred kamerama. I najmanja donacija obitelji Bošnjak bila je dragocjena pomoć u troškovima liječenja i pomogla je na dijelu puta.

Slučajan susret i razgovor s Antonijinim ocem Željkom na neobičan je način povezao nas Rabljane (uglavnom hajdukovce) s Antonijom i Baranjom, pa smo krenuli u malu tajnu akciju uz pomoć prijatelja. Vodila nas je Antonijina ljubav prema Dinamu. U samo par poziva Bad Blue Boysi su nabavili Dinamov dres, prikupili potpise svih igrača, a poklonu je dodana i knjiga ''Modri zvjezdani vlak'' u izdanju Naklade Uliks iz Rijeke čiji je autor stari BBB-ovac Krešimir Butković. I tako se maleni ali složan tim sasvim slučajnih prijatelja, te uvijek na pomoć spremnih Bad Blue Boysa, urotio u nastojanju da za 15. rođendan obraduje mladu Baranjku Antoniju Bošnjak, vjernu članicu GNK Dinama, koja se na „Rebru“ liječi od leukemije. Sredinom lipnja, stigli smo pred kuću obitelji Bošnjak u Branjin Vrh i uručili Antoniji rođendanski poklon. Vidjevši među ostalima i potpis svojeg najdražeg dinamovca, vratara Dominika Livakovića, Antoniji je bilo nemoguće suspregnuti suze radosnice. Iako joj je prije nekoga vremena baš on poslao video s ohrabrujućom porukom, Antoniji je i dalje velika želja upoznati Livakovića uživo, pa ako je netko dobar s Livijem, neka mu javi za Antoniju.